Generacija Haram
20. januar 2021
"Generacija Haram – Zašto škola mora naučiti svima dati glas". Ovo je naziv knjige bosanskohercegovačko-austrijske novinarke Melise Erkurt u kojoj se govori o obrazovnom sistemu u Austriji, tačnije o šansama djece sa migrantskim porijeklom. Erkurt (29) je novinarka, bivša učiteljica i odnedavno autorica. Rođena je u Sarajevu 1991. godine i kao jednogodišnja izbjeglica je sa majkom stigla u Austriju.
List Sueddeutsche Zeitung (SZ) piše o Melisi Erkurt i navodi da je ona svoju knjigu posvetila "gubitnicima ovakvog obrazovonog sistema". To je knjiga "za sve one koji nikada nisu imali šansu - za nas", napisala je ona na prvoj stranici svoje knjige, navodi SZ.
"Od kako je knjiga izašla iz štampe u ljeto 2020. godine jedva da prođe sedmica, a da u Austriji ne izađe članak o Melisi Erkurt - "glasu migranata" ili "migrantkinji za primjer", kako je zovu. Ona se smiješi i kaže da joj to naravno laska, ali "ja nisam glas migranata, oni imaju svoj vlastiti glas, samo ih nikada nisu slušali", kaže ona", piše SZ.
"Ovdje se govori njemački"
"Kao jednogodišnje dijete je sa svojom majkom bježeći od rata u Sarajevu stigla u Beč. Erkurt je pohađala školu u jednom malom predgrađu, bila je jedno od rijetke djece sa migrantskom pozadinom. Kada je jednom prilikom na odmoru sa majkom razgovarala telefonom na bosanskom, narednog dana ju je na njenom stolu dočekao Duden (rječnik njemačkog jezika – op. red.) sa naljepnicom na kojoj je stajalo: "Ovdje se govori njemački". I danas svoje mailove, prije nego što ih pošalje, pedantno provjerava da li sadrže pravopisne greške iz straha da bi ljudi mogli misliti da ne govori njemački", piše SZ.
Možda je zbog toga, ocjenjuje list, Erkurt mogla tako dobro suosjećati sa svima onima koji zaista ne govore njemački i kojima je posvetila svoju knjigu. Ona ih naziva "Alije und Hüly-je" austrijskog obrazovnog sistema.
Proteklih sedam godina je Erkurt srela stotine takvih ljudi - šest godina kao novinarka i voditeljica projekta u bečkim "problematičnim" školama i godinu dana kao profesorica njemačkog u jednog bečkoj gimnaziji. Bile su to škole u dijelovima grada koje su poznate po velikom broju migranata, bolje rečeno: osuđene su na tako veliki udio djece migranata u učionicama. Učenice i učenici, kojima je Erkurt tamo predavala, su između 12 i 18 godina, imaju migrantsku pozadinu i slabo znanje njemačkog jezika. Kod kuće svoj radni stol dijele sa više braće i sestara. Njihovi roditelji rade u zanimanjima koja od početka korona krize slove kao sistemski relevantna: u građevinarstvu, na kasama u supermarketima, u bolnicama. Nemaju ni vremena, ni kompetentnost ni poznavanje jezika da bi svojoj djeci pomogli uraditi domaću zadaću. A tek ne novac da bi platili druge da to učine. Unatoč tome Erkurt im uvijek daje isti savjet kada dođu k njoj na razgovor: Čitanje i dopunska nastava. Nešto drugo joj ne pada na pamet, Tokom njenog obrazovanja za učiteljicu, kako kaže, nikada nije bila pripremana za raznolike razrede: "Ja sam pripremana na to da Hülyje i Alije izdvojim kako bi predvala Anama i Paulima." U svakom intervjuu, u svakoj diskusiji ona ponavlja ovu rečenicu", piše SZ.
Ane i Pauli nasuprot Hülyama i Alijama
"Ane i Pauli su za Erkurt privilegirani ekvivalent. To su djeca akademski obrazovanih građana bez migrantske pozadine koja imaju vlastitu sobu i majke koje im poslije podne pomažu oko domaće zadaće, a nakon toga ih voze na časove violine. Ona imaju sve što "Hülyje i Alije" nemaju. Sve ono što je po njenom mišljenju normalo stanje kao preduvjet kako bi se ostvario napredak u obrazovanju u Austriji. "A šta rade djeca čiji roditelji to nemaju? Ona ne uspijevaju, generacijama", kaže Erkurt", piše SZ.
List piše da se na podijumskim diskusijama protiv njenog mišljenja uvijek koristi ubojiti protuargument: a to je ona sama. "Ona je uspjela. Da, ona je čak uspjela puno više nego brojne Ane i Pauli u svojoj zemlji. "No istina je da moj kompletan uspjeh u obrazovanju počiva na jednoj jedinoj slučajnosti: naime na tome da sam prije 20 godina imala učiteljicu, koja je u meni vidjela više od djeteta stranca. Koja je u mene vjerovala i koja me poslala u gimnaziju, a ne u specijalnu školu (op. red. škola za djecu sa problemima u razvoju)", kaže Ekrurt. Za nju njen uspjeh nije logična konsenkvenca njenog talenta, ni njenog napora, već iznimka. Pravilo je statistika. "A ona pokazuje da desetljećima sve više ljudi iz istog socijalnog miljea postižu napredak u obrazovnom sistemu, dok sve više ljudi iz drugog socijalnog miljea neuspijeva."
Činjenica je da je u Austriji u 2018. godini, prema statistici, samo sedam posto osoba od 25-44 godine čiji roditelji imaju obaveznu školsku spremu uspjelo steći fakultetsku diplomu. Koliki broj njih je imao migrantsku pozadinu statistika ne pokazuje. Jedna druga statistika iz iste godine međutim pokazuje sljedeće: 53,9 posto svih učenika koji napuste školu ima migrantsku pozadinu. Erkurt ne smatra da su oni posebno lijeni, već da su diskriminirani", piše Sueddeutsche Zeitung.