Njemačko preduzeće kao saučesnik u holokaustu
26. januar 2020
Auschwitz-Birkenau, Buchenwald, Dachau, Mauthausen: u koji god su koncentracioni logor ušli saveznički vojnici, nailazili bi na brda leševa i krematorije na kojima je stajao logo J.A. Topf & Söhne. (J.A. Topf & sinovi).
Ovo renomirano njemačko porodično upustilo se u poslove sa SS-om, isporučujući peći u logore za masovno uništavanje ljudi, koje su omogućile izvršenje genocida.
Svjetski poznata firma iz Erfurta
Preduzeće koje je 1878. osnovao Johannes Andreas Topf specijaliziralo se za proizvodnju uređaja za pivare i izvozilo svoje proizvode u cijeli svijet. Nakon 1. svjetskog rata šefovi firme otkrili su novu lukrativnu djelatnost: proizvodnju peći za gradske krematorije. U Vajmarskoj Republici ovo preduzeće je postalo vodeće na tržištu zbog "maksimalnog poštovanja pijeteta umrlih".
Nakon dolaska na vlast Hitlera, poslovi su nastavili da teku odlično. Oba direktora Ludwig Topf i njegov brat Ernst Wolfgang, u međuvremenu obojica pripadnici Hitlerove partije NSDAP, sa prozora njihove radne sobe mogli su vidjeti Ettersberg, mjesto na kojem su nacisti od 1937. podigli koncentracioni logor Buchenwald.
SS poručio prvu peć za krematorij
Koncentracioni logor Buchenwald prvi je nauručio peći za kremiranje ljudi. Rastući broj mrtvih, koji su podlijegali mučenjima i raznim bolestima, predstavljao je problem za SS-upravu ovog logora. Nakon napada na Poljsku 1. septembra 1939. koncentracioni logori su se počeli puniti novim zatočenicima. U Buchenwaldu je počelo masovno umiranje.
Još prije početka rata SS se raspitivala o mogućnostima korištenja ovih peći u koncentracionim logorima. Glavni inžinjer Kurt Prüfer je u maju 1939. napravio prvi nacrt mobilne peći za krematorij koja je radila na lož-ulje.
"Ta peć je predstavljala radikalni raskid sa zakonom i kulturom dostojanstvenog sahranjivanja. U njoj su leševi ljudi spaljivani kao da su otpad"", napisala je kustosica Memorijalnog centra Annegret Schüle u dvorištu nekadašnje fabrike.
Ko će napraviti najbolju peć za fabriku smrti?
Prvi uspjeh ohrabrio je konstruktora i inžinjera Kurta Prüfera. Uskoro je SS-u sam ponudio novo i još efikasnije rješenje: peć sa dvije komore za spaljivanje leševa. Ovaj model je u novembru 1939. počeo da se koristi u logoru Dachau. Nakon toga je ovaj ambiciozni inžinjer konstruirao svoju prvu stacionarnu peć za masovno spaljivanje leševa u koncentracionim logorima. Firma je bila toliko ponosna na svoj učinak da je čak patentirala ovaj model.
"Stav Kurta Prüfera, koji se isticao sopstvenom inicijativom i nedostatkom moralnih skrupula, bio je simptomatičan i po pitanju zapošljavanja tehničkog kadra", kaže Rüdiger Bender, predsjedavajući Fondacije za sjećanje Topf & sinovi. On ističe da vodeći inžinjeri nisu bili ubijeđeni nacisti.
"Preduzeće niko nije prisiljavao da gradi krematorije. Dapače, oni su pokušavali da se izbore protiv konkurencije, u koju je spadalo i berlinsko preduzeće Heinrich Kori", ističe Schüle. Dijelom na sopstvenu inicijativu su inžinjeri konstruisali sve bolje i efikasnije peći. A u pismima SS-u stalno je stajalo "sa radošću ispunjavamo važe naloge".
Nakon odluke nacista da od Auschwitza-Birkenau naprave centralno mjesto holokausta, saučesništvo u zločinu firme iz Erfurta poprimilo je novi kvalitet i nove dimenzije. "Nakon što je SS u Auschwitzu otkrila da se sa ciklonom B u nekoliko minuta mogu ubiti na hiljade ljudi, njihov najveći problem je bio kako da se bez traga oslobode tako velikog broja ljudi ", pojasnio je Schüle. Efikasne peći firme Topf & Söhne mogle su riješiti ovaj problem.
19. August 1942 došlo je do sastanka između SS-oficira i inžinjera Kurta Prüfera. Dogovorena je gradnja tri velika krematorija. Kasnije su isporučena još dva. U ljeto 1944. se u Auschwitzu dnevno spaljivalo do 9.000 leševa.
Uspjesi inžinjera Prüfera bili su trn u oku njegovih kolega. U septembru 1942. Prüferov šef Fritz Sander predstavio je novu inovaciju: "peć koja neprekidno spaljuje leševe po principu pokretne trake".
Znali su za holocaust
Kako bi peć instalirali i pustili u pogon, tehničari iz Erfurta, među njima i monter Heinrich Messing proveli su dosta vremena na licu mjesta u Auschwitzu i znali su šta se tu događa .
Messing je, što je posebno brizantno, bio komunista i član Komunističke partije Njemačke. Ali njegova shvatanja ga nisu spriječila u savjesnom i bržem ispunjavanju radnog naloga nego što je bilo predviđeno."Teoretski je to mogao sabotirati, ali to nije uradio", kaže Bender.
"S pećima koje su pravljenje za efikasno uklanjanje žrtava, preduzeće "J.A. Topf & Söhne" je početkom 1940-tih ostvarivalo samo dva posto od ukupnog obrta", dodaje Schüle. Pa ipak ova fabrika je primjer koji može da posluži za istraživanje fenomena saučesništva u holokaustu.
Jedan umire, drugi bježi
Nakon kapitulacije Njemačke u maju 1945. Ludwig Topf je počinio samoubistvo. Nakon što ga je američki oficir informirao o predstojećem hapšenju, on se ubio uzevši kapsulu cijankalija. U oproštajnom pismu je naveo da nije kriv. "Uvijek sam bio pristojan - što je suprotnost ponašanju jednog naciste i to cijeli svijet zna", stajalo je u pismu.
Njegov brat Ernst Wolfgang pobjegao je iz ruske u okupacionu zonu zapadnih saveznika gdje je ponovo podigao firmu. Istraga protiv njega je obustavljena. Tek knjiga jedne žrtve pod nazivom "Vlast bez morala - dokumentarni film o SS-u" podsjetio je zapadno-njemačku javnost na istorijat ove firme. Nakon što joj je odbijen kredit, firma Ernsta Wolfganga je bankrotirala.
Glavni inžinjer Kurt Prüfer bio je lošije sreće od valsnika firme i umro je 1952. u sovjetskom zarobljeništvu
Sve do pada željezne zavjese i ujedinjenja Njemačke, nije bila poznata nacistička pozadina firme, koja je konfiskovana u DDR-u i koja je pod nazivom "EB Erfurter Mälzerei- und Speicherbau" 1994. otišla pod stečaj. Tek je pokušaj nasljednika da nakon ujedinjenja vrate dijelove firme, alarmirao javnost.
Praunuk osnivača firme zalaže se da se zločini nikada ne zaborave
Hartmut Topf, praunuk osnivača firme, po zanimanju novinar je svoj životni zadatak vidio u tome da istraži priču svoje porodice i da je ostavi narednim generacijama. "Nakon pada željezne zavjese pojavila se vijest u novinama da neka Frau Topf iz Zapadne Njemačke traži restituciju preduzeća u Erfurtu", kaže ovaj 85-godišnjak.
"To je za mene bio signal da nešto uradim. Rekao sam da se novac, koji je ostao, mora dati udruženjima žrtava i utrošiti za političku edukaciju", izjavio je Hartmut Topf.
Gradski oci Erfurta najprije nisu bili oduševljeni njegovom idejom da se u okviru preduzeća podigne Memorijalni centar. Ali Hartmut Topf i njegovi sljedbenici su se izborili da do toga dođe. Od 2011. se u bivšoj zgradi uprave nalazi mjesto sjećanja - izložba sa stalnom postavom koja informira o istoriji i mračnim stranama ovog preduzeća.
I u Poljskoj je Hartmut Topf dočekan sa zadrškom. Kada je prije dvije godine došao u posjet Auschwitzu i kada se predstavio, jedan stariji čovjek na ulazu u muzej je rekao: "Vaše ime ovdje ne zvuči dobro!" Hartmut mu je odgovorio: "Znam, zato sam tu!"
Iz serije reportaža pod nazivom "Zločin bez kazne" Schuld ohne Sühne" To je projekt poljske redakcije DW i portala Interia i Wirtualna Polska. dw.com/zbrodniabezkary