Njemice sve češće za volanom kamiona
2. novembar 2019
Žena koja hoće da profesionalno vozi kamion možda to ne može da radi ako nema nonšalanciju jedne Kati Radke (36). Ona od ranog jutra poput mrava najprije električnim viljuškarom poput mrava vijuga kroz tijesne prolaze između rafova skladišta špedicije u Ešvajleru kod Ahena. Svuda su brda paketa na drvenim paletama.
Na dan naše posjete špediciji Hincenm, kolege su zujale oko gomila paketa poput pčela, ali nisu mogle da nađu paket koji je na listi označen kao „isporuka br. 8" koji se šalje preko „Amazona". Vremena je bivalo sve manje i nakon jednog sata Radkeova je dobila zeleno svjetlo da krene na teren bez traženog paketa. Obezbjeđuje robu metalnim šipkama da se ne bi prevrtala i ulazi u kabinu kamiona nosivosti 12 tona. „To je sada moje vrijeme, moj hobi“, objašnjava ova majka četvoro djece i pali motor kamiona.
Posao i porodica – zajedno uz perfektnu organizaciju
Kati Radke je već dugo na nogama. Najprije je probudila svoju djecu, staru četiri, sedam, devet i 16 godina, pripremila im doručak i sendviče „za kasnije", pa ih odvezla u obdaništa i školu. Mnogi drugi bi se žalili zbog tolikih obaveza. Radkeova ne zna za žalopojke. „Žena ne smije da dozvoli da je ubijede da ne može da spoji obaveze i porodicu. Treba da istjera svoje i da se ne obazire ne ono što drugi pričaju", kaže, ne bez ponosa.
Danas ona prevozi metalne rešetke, gumene bombone za jednu samoposlugu i 1.200 kilograma specijalnog lijepila. Radke živi svoj san. „Neka djeca su se ranije igrala Lego-kockicama, a ja sam se igrala kamiončićima“, sjeća se ona. Sjedenje za volanom joj je uvijek davalo osjećaj slobode, sve i ako je morala da vozi samo u obližnja mjesta.
Mir, talenat za organizaciju i ljubaznost – to su osobine bez kojih se ne može ako čovjek hoće da se bavi tim poslom. A najvažnije: „taj posao se mora voljeti. Inače je čovjek na pogrešnom mjestu. Problem sa branšom je u tome što sve manje ljudi voli taj posao i nedostatak radne snage stvara velike probleme.
Očajnički tražeći vozača
To najbolje znaju ljudi kao što je Hajdi Radler. Kada je 1999. počela da radi u špediciji Hincen, to je bila mala porodična firma sa malom kancelarijom i osmoricom vozača. Dvadeset godina kasnije, ima 90 vozača koji krstare po širokoj oblasti oko Kelna. No, vozače je sve teže naći: „Konkurencija je oštra, i teško je naći pouzdane ljude, a teško je i sačuvati dobre vozače", žali se asistentkinja direktora.
Trećina vozača kamiona u Njemačkoj je starija od 55 godina. Prema jednoj studiji Svjetske banke, za deset godina bi u ovoj zemlji moglo da nedostaje oko 150.000 vozača i to je rupa koju ne mogu da popune ni vozači iz Istočne Evrope. Branša ima akutan problem sa podmlatkom.
Ranije je njemačka vojska obučavala vozače kamiona, i oni su poslije toga mogli da direktno počnu rad u nekoj špediciji. Toga više nema. „Morate da se školujete tri godine ili da privatno platite vozačku dozvolu. To košta između 4.000 i 5.000 eura, ko ima toliko novca?“, pita Radlerova. A i budućnost vožnje kao takve je neizvjesna – mnogo se govori o tzv. autonomnim vozilima. Već za nekoliko godina bi na njemačkim putevima moglo da bude mnogo kamiona bez vozača.
Vozači kamiona su na lošem glasu
Danas još uvijek važi: bez vozačica kao što je Kati Radke, Njemačka ne bi funkcionisala. Oni su mali, ali važan zupčanik u gigantskoj logističkoj mašini u kojoj se trgovina preko interneta stalno povećava, jer svako želi da dobije paket što prije – ako može, čim se porudžbina potvrdi klikom miša!
I pored toga, vozači nemaju dobar imidž. „Poziv vozača teretnog vozila nije priznat", kaže i Hajdi Radler, „to znači da ih na auto-putevima svi smatraju smetnjom i nečim što samo proizvodi zastoje i zagađuje životnu sredinu“. Zato je njena špedicija odlučila da obuči jednu ženu za taj posao i zaposli je – iako ona ima četvoro djece.
Više žena za volan!
„Prijavila sam se kod 20 špedicija. Dvanaest njih mi nije ni odgovorilo, kod osam sam imala razgovor. Špedicija Hincen je bila jedina koja je odlučila da me zaposli“, prisjeća se Kati Radke. Radno vrijeme od 35 sati sedmično je skrojeno po njenoj mjeri, i to je za nju velika stvar: samo 1,7 odsto vozača kamiona čine žene.
Mnoge žene još uvijek ne žele da se bave takvim poslom jer strahuju da bi zbog njega morale da zapuste porodicu. „Osim toga, žene tu moraju da se dokazuju u oblasti koja je rezervisana za muškarce, i to često nije prijatno. Tu jedna žena mora imati veliko samopouzdanje."
Žene su sada bolje prihvaćene
Nema brige za Kati Radke: „kao vozačica kamiona, povremeno moram da se suočavam sa glupim primjedbama", kaže uz osmjeh. Jedan klijent joj je nedavno rekao da ženama nije mjesto za volanom kamiona, a jedan kolega se žalio zbog njenog radnog vremena. „Njemu sam rekla: zato tvoje stanje na tekućem računu izgleda drukčije – i odmah je zamukao".
Ona je već pola godine obavlja taj posao i „sada sam prihvaćena i poštuju me", kaže. Može li Njemačka smanjiti probleme sa nedostakom vozača kamiona tako što će zapošljavati sve više žena? „Da", kaže Kati Radke, „ali bi zato i preduzeća morala da povedu računa o potrebama porodica i da na primjer šalju majke na smjenu tek posle 9 sati".