NZZ: Kraj dvostruke igre Srbije?

Dnevni list iz Ciriha „Noje cirher cajtung” donosi tekst Andreasa Ernsta pod naslovom „Srbija mora da okonča svoju dvostruku igru". U uvodu se se kaže da Srbija kao najvažnija zemlja Zapadnog Balkana mora da preuzme svoju  odgovornost za stabilnost regiona,  u suprotnom Evropska unija mora povući konsekvence.

Autor potom piše: „Srbija - vječni remetilački faktor i  pomoćnik Rusije,  koji se nudi Kremlju  kao kapija za prodor u Evropu. Srbija - koja se naoružava za rat  da bi Kosovo „vratila kući".  Srbija koja sanja san o „srpskom svijetu", koji objedinjava sve Srbe – i zato je spremna da prihvati razaranje susjednih zemalja. Slika, koju veliki broj Evropskih zemalja ima o najvećoj zapadnobalkanskoj zemlji, jeste mračna. I iskrivljena. Ali izvitoperena slika se lako prihvata, jer odgovara šablonu iz devedesetih. To je bilo vrijeme kada je Milošević pokušao da od male jugoslovenske imperije silom iskuje veliku Srbiju. Poznato je da nije uspio.

Ali danas su vremena drugačija: Srbija je okružena članicama NATO-a i Evropske unije. U Bosni i Hercegovini i na Kosovu su stacionirane trupe ovog vojnog saveza. A mnogo važnije je da je Srbija kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, makar i preko volje. Konfrontacija Zapadne Evrope i Rusije je naposljetku dovela do toga da EU ponovo razmišlja geopolitički i želi da se proširi na istok. To ograničava spoljnopolitički manevarski prostor dosadašnjih kandidata. Doduše, EU je daleko od toga da bude blok. Ali ona vrši značajan pritisak na članice i kandidate da se frontalno svrstaju protiv ruskog napada na Ukrajinu. Ono, što se u regionu najviše razlikuje od devedesetih  - iskustvo krvavog raspada - je Srbima kao i drugim narodima regiona oduzelo svaku želju za ratnim avanturama.  Ali ipak je Srbija problem.  Ne samo za region već i za EU".

Srbija po Orbanovoj mjeri

Autor potom analizira problem i konstatuje da se Srbija u posljednjih deset godina pretvorila u "iliberalnu demokratiju", kojom dominira autokratski predsjednik. Potom navodi revanšistički ton, koji preovladava u zemlji i onemogućava normalizaciju odnosa sa Kosovom, kao i dobre odnose sa komšijama. Autor teksta identifikuje glavni generator tih problema – model političke vladavine. Nakon smrti Zorana Đinđića odnosno poslije kratkog demokratskog proboja, uslijedio je niz mediokriteta na vlasti a onda je došao Aleksandar Vučić.

„On je tehničar moći prvog ranga, koji je zanat ispekao pod Miloševićem kao ministar informisanja". U tekstu se navodi da je njegova vladavina najkasnije od 2017. neprikosnovena, pošto je postao šef države. „Od tada on ciljano preuređuje državu po mađarskom uzoru. To je beogradska varijanta iliberalne demokratije. To znači: slaba podjela vlasti, jaka izvršna vlast, upodobljeni mediji. To je dobrim dijelom obavljeno.

Klijentelizam kao prvi stub vlasti

Centralno mjesto ipak ima klijentelistički sistem vladajuće partije, koji seže duboko u društvo i većini stanovništva daje osećaj da nekako profitira od vladavine Aleksandra Vučića". U tekstu se navodi da svemu tome pomaže solidan privredni rast, zasnovan na stranim investicijama, koje računaju na stabilnost sistema.

„Klijentelizam je samo jedan stub legitimnosti Vučićevog sistema. Drugi je problem Kosova.

 Problem Kosova kao drugi stub vlasti

Većina Srba se nije pomirila sa gubitkom Kosova. Istovremeno zna da to područje neće moći da vrate. Taj neurotični rascjep otvara prostor za kvazipolitiku vlastodržaca. Problem se propagandistički eksploatiše, ali se ne rješava. Vučić godinama profitira od toga. Kod kuće on u dramatičnim nastupima obećava da nikada neće pustiti Kosovo niz vodu. Istovremeno, hladnokrvno zapadnim posrednicima pravi ustupke, koji zapravo imaju za posljedicu faktičko priznavanje nove države. Te ustupke ispunjava ili ne, zavisno od trenutnih interesa.

Ta dvostruka igra mu je s godinama postala druga priroda. On time dobija na vremenu. Pri tome ga niko ne podržava više od kosovskog premijera Aljbina Kurtija. On posmatra „svoje" kosovske Srbe primarno kao rizik za bezbjednost i kao petu kolonu Beograda. Stoga odbija da im da kolektivnu samoupravu i pokušava da ih stavi pod kontrolu. Beogradska medijska propaganda to zahvalno prihvata šireći stravične priče o „pogromima" i „etničkom čišćenju". Ko će donijeti spas? Samo Vučić".

Zapadna diplomatija kao treći stub vlasti

Andras Ernst navodi da je treći stub legitimnosti Vučićevog režima diplomatija Brisela i Vašingtona, koja smatra da će preko njega konačno riješiti problem Kosova. Uprkos kritici opozicije, vašingtonske i briselske diplomate bi radije da isposluju neki dogovor sa dominantnom figurom, nego da skrštenih ruku čekaju dok ona ne ode sa vlasti. Autor kaže da je Vučiću jasno da bi ustupci ugrozili njegovu poziciju, pa radije drži problem Kosova otvorenim.

Naposljetku, autor predlaže da se Vučić stavi pred izbor da sprovede Ohridski sporazum, ili da se odrekne pristupa evropskim fondovima. „A ako se Srbija i dalje bude destabilizujuće miješala u kosovske prilike, trebalo bi preispitati ukidanje pristupa šengenskom bezviznom prostoru za građane Srbije".

Andreas Ernst napominje da bi ista pravila morala da važe i za Prištinu, i njeno odbijanje da deset godina poslije potpisivanja Briselskog sporazuma uvede djelimičnu autonomiju za opštine sa srpskom većinom.

Autor navodi i preduslov za  stvarno približavanje Srbije Evropskoj uniji. "Pretpostavka za to je da Vučićev sistem bude razgrađen. Prije svega, ponovo mora da se uspostavi sloboda medija, kako bi se opet mogla artikulisati autentična srpska javnost". I na kraju Ernst zaključuje: „Srbija mora da odluči. Da bi to mogla da uradi, alternative bi morale jasno da joj se predoče".

„Brutalno, varvarski, animalno"

Katolička informativna agencija (KNA) donosi analizu oružanog sukoba kod manstira Banjska i njegovih posljedica. Rumunski profesor Radu Preda sa Univerziteta Babes Boljaj kao sagovornik u tekstu nazvao je identitetnu borbu albanske većine i srpske manjine na Kosovu „brutalnom, varvaskom, animalnom".

Agencija citira profesora: "Za kosovske Srbe nema više utočišta. Oni se bukvalno i simbolički ukopavaju u vjerski identitet pravoslavne crkve". Profesor Preda dodaje da mnogi Srbi vide crkvu „kao posljednju tvrđavu identiteta koji državno više nije zastupljen".

Rumunski profesor dodaje da je to svjedočanstvo o očajnom učinku politike: „Ako je crkva za neke posljednje utočište, to je fijasko politike, katastrofalno svjedočanstvo. Na obje strane bi trebalo da postoji jača i zrelija politika, a to jednoznačno nije slučaj ni u Srbiji ni na Kosovu".

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu