Odnosi Srba i Albanaca u minusu

DW: Posjeta premijera Albanije Edija Rame Srbiji odložena je za 10. novembar. Može li ta posjeta išta da promijeni u ovako zatrovanoj atmosferi?

Aleksandar Sekulić: Dolazak Edija Rame može da doprinese smanjenju tenzija iako su odnosi Srbije i Albanije takvi da se teško može očekivati kopernikanski obrt poslije bilo koje zvanične posjete. Ta posjeta svakako će poslužiti i vlastima dviju država da dobiju još jedan plus u očima Evropske komisije. Ipak, prepucavanje zvaničnika i ministarstava, uključujući i prepucavanje na društvenim mrežama, ostavlja vrlo gorak ukus u ustima, čak i sa Raminom posjetom. Način na koji premijer Aleksandar Vučić odlučuje o tome da li da ugosti albanskog premijera (i najavljuje svoje odlučivanje, kao i uvijek) što je dio uobičajene predstave za domaću publiku šalje jako lošu poruku – da je takvo infantilno i neodgovorno ponašanje sasvim normalno i prihvatljivo.

Kako Vam djeluje niz slika koji gledamo posljednjih dana: dron, tuča, optužbe državnika Albanije i Srbije, sukob u Beču, Albanci pale srpske zastave po Kosovu, Srbi pale albanske pekare…

Još jednom najviše ispaštaju oni koji imaju najmanje veze sa izvorima incidenata. Albanska javnost uglavnom ignoriše to da mapa Velike Albanije ne bi trebalo da nadrealno leti iznad fudbalskog terena niti da su sami simboli Velike Albanije simboli koje trebati braniti.

U Srbiji se incident sa zastavom doživljava kao pokriće ili opravdanje za rasističko navijanje, upad na teren i napade na objekte u vlasništvu nesrpskog stanovništva. Napadi na albanske pekare nisu uslijedili one noći kad je utakmica prekinuta, nego su organizovani i izvedeni hladne glave, u geografski jasnom području. Uz to, puka je sreća što u napadima, naročito u Staroj Pazovi i Somboru, niko nije stradao. Zvanična osuda napada na albanske pekare u Srbiji je došla kasno i premijer ju je relativizovao govorom o „brutalnoj provokaciji“ koju je zastava predstavljala. Trebalo je poslati drugačiju poruku – da su napadi na imovinu podjednako neprihvatljivi i sa zastavom Velike Albanije i bez nje.

Nezaobilaznu ulogu u podgrijavanju atmosfere imali su još jednom mediji – i to ne samo tabloidni. Iščekivanje albanskih navijača i intervjuisanje prolaznika šta misle o njihovom dolasku u Beograd, ružne naslovne strane i jednostrano prikazivanje incidenata na terenu, objavljivanje neprovjerenih informacija – doprinijeli su tome da ćemo posljedice utakmice osjećati još dugo.

Mediji ovih dana često navode da je proces pomirenja pretrpio udar – međutim, da li je pomirenje dva naroda ikada i počelo? Ili su političari samo potpisali nekakve papire?

Ne možemo imati pomirenje tamo gdje postoji tako duboko nerazumijevanje i nepovjerenje, pa i nepriznavanje, kao što ga imamo u odnosima Srba i Albanaca. Tu se ne radi samo o nepriznavanju Kosova kao nezavisne države, već često i o nepriznavanju drugoga kao ljudskog bića sličnog nama. Srpski nacionalista vidi Hrvata kao sebi ravnog, kao legitimnog, ali Albanca vidi kao životinju, ili bar kao čovjeka na nekom nižem stupnju civilizacijskog razvoja. Naravno, tvrditi da smo danas tamo gdje smo bili prije deset ili petnaest godina je apsurdno i region je evidentno mirniji nego što je tada bio. Međutim, sve i da nije bilo poslednjih incidenata, odnosi Srba i Albanaca su i dalje ispod donjeg praga normalnosti.

Čini se da je Brisel ekstremno zadovoljan upravo pukim potpisivanjem papira i da žmuri na rastući nacionalizam i sve što ga prati (nepostojanje vladavine prava, cenzura, divlji kapitalizam...) u Srbiji, a čini mi se i u dvije albanske države.

Povodom srpsko-albanskih odnosa često se čuje teza, za koju mislim da je tačna, da je Evropska unija zadovoljna dokle god se ne ubijamo, ili dokle god se ne ubijamo previše. Pošto su sve tri zemlje daleko od članstva u EU, što godi najvećem dijelu javnosti u zemljama Unije, Brisel recimo pokazuje veoma mnogo strpljenja za nesprovođenje ili manjkavo sprovođenje Briselskog sporazuma od čijeg je potpisivanja prošlo već godinu i po dana.

Nacionalizam ili gušenje slobode izražavanja (koje u Srbiji nema nužno veze sa nacionalizmom) su problemi koje ćemo morati da rješavamo i bez asistencije iz Brisela. Tačno je da je nacionalizam na zabrinjavajućem nivou u mnogim članicama EU, ali iza balkanskih nacionalizama su u bliskoj prošlosti ostale desetine hiljada ubijenih i stotine hiljada protjeranih i unesrećenih. Zato imamo obavezu da se sa nacionalizmom suočimo, umjesto da žalimo što nam ne pomažu dovoljno sa strane.

Pomenuli ste blisku prošlost… neki kažu da je prošlo već 15 godina od rata, drugi tvrde da je prošlo tek 15 godina. U koju grupu Vi spadate?

Protok vremena može da pomogne da neke stvari izađu iz fokusa, da prividno ili stvarno postanu manje bitne, ali kao što smo vidjeli ovih dana, problemi brzo eskaliraju ako se njima ne bavimo dovoljno. Mi se u mnogim aspektima srpsko-albanskih odnosa danas nalazimo na nuli ili smo čak u minusu. Potrebno je dosljedno sprovesti sve što je u Briselu dogovoreno između Srbije i Kosova, nastaviti razgovore i proširiti spisak tema o kojima se razgovara. Potrebno je izgraditi povjerenje tako da Albanci prestanu da Srbe posmatraju kao kolonizatore, a Srbi Albance kao uzurpatore. Da bi se ovo postiglo, neophodno je raditi sa medijima i mijenjati obrazovne sisteme. Griješi svako ko misli da će do pomirenja doći i bez formalnog priznavanja nezavisnosti Kosova, a za to je neophodna podrška građana Srbije promjeni Ustava. Za pravo pomirenje potrebno je puno rada i ne djeluje da su političari i građani spremni za sve ovo.

I dalje su političari na obje strane spremni da zbog glasova potpuno gaze sve diplomatske i dobrosusjedske principe. Da li srpski i albanski glasač (u prosjeku, ili u većini) zaista i dalje pada na udvaranje nacionalizmom?

Ljudi ovdje očigledno vole nacionalizam i zato je skoro cijeli politički spektar izmješten u desno. Politička ponuda u našim zemljama je dovoljno raznovrsna, ali većini se sviđa bar neka doza nacionalizma, inače birači ne bi podržavali partije koje podržavaju. U Srbiji su u posljednje dvije godine na vlasti, konačno i bez smetnji, stranke koje imaju pravi nacionalistički legitimitet, stranke koje mogu da postavljaju standarde nacionalizma. Trenutno je dobar standardni nacionalista onaj koji podržava članstvo u EU i saradnju sa susjedima, ali koji zadržava pravo da pobijesni i da sebi oduška ako ga neko samo malo isprovocira. Ovako se ponaša i sam premijer Srbije.

Albanski nacionalizam, za razliku od srpskog, nije doživio univerzalnu osudu i nije pretrpio seriju vojnih poraza u posljednjih dvadesetak godina pa je zato oduševljenje simbolima sa obrisima Velike Albanije toliko jako na Kosovu, u Albaniji i Makedoniji. Albanski nacionalizam je, sa druge strane, sputan time što Kosovo prolazi drugačiji put do priznanja svoje nezavisnosti nego što ga prolazi većina drugih država, time što kosovski ustav zabranjuje ujedinjenje Kosova sa drugim zemljama i time što integracija sjevera Kosova više zavisi od toga koliko je Beogradu stalo do članstva u EU nego od toga šta Priština ima da ponudi Srbima sjeverno od Ibra.

Vidite li vezu između zatezanja srpsko-albanskih odnosa i cvjetanja srpsko-ruske ljubavi?

Svakako, ti odnosi su direktno povezani. Srpsko-ruska ljubav je poslije Petog oktobra procvjetala tek kad je postalo jasno da će Kosovo ipak biti nezavisno i da će zvanični Beograd ipak imati podršku Moskve u blokadi Savjeta bezbjednosti po tom pitanju. Dokle god se pitanje Kosova bude moglo koristiti na izborima ili u pregovorima o članstvu sa EU, ljubav prema Rusiji će se održavati.

Aleksandar Sekulić, 1985, je istraživač beogradske kancelarije Inicijative mladih za ljudska prava (Youth Initiative for Human Rights). Diplomirao je španski jezik i hispanske književnosti, a na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti je završio master-studije ljudskih prava i stažirao u mađarskoj kancelariji Amnestija. U Inicijativi mladih za ljudska prava aktivan je od 2005, a zaposlen od ove godine. Poslednjih dana obišao je desetak albanskih objekata u Vojvodini koji su zapaljeni i kamenovani.