Šta bismo mogli naučiti od Marlene Dietrich

Ona je bila ikona Vajmarske Republike, holivudska zvijezda, izbjeglica, humanista – i žena koja je znala kada je vrijeme za odlazak. U prošlom stoljeću bila je zapamćena uglavnom kao seksualni objekt ili holivudska diva. Na 120. godišnjicu njenog rođenja vrijedi iznova pogledati na život žene, koja je bila daleko ispred svog vremena - i čiji se život danas čini modernijim nego ikada ranije.

1. ... neka ljubi ko god koga hoće!

Marlene Dietrich je spavala sa ženama i s muškarcima. To nikad nije bila tajna, ali su se uvijek i poimenice pominjali samo muškarci. Ništa manje glamurozne nisu bile ni njene ljubavnice: na primjer uspješna američka glumica Tallulah Bankhead ili jedinstvena Joe Carstairs, čije je pravo ime bilo Marion Barbara. Marion je početkom 20. stoljeća otvoreno živjela kao lezbejka a napravila je i karijeru vozačice trkaćeg čamca.

- pročitajte i ovo:  Lili Marlen - Pjesma koja je osvojila svijet

Činilo se da Marlene Dietrich nije marila za svoju biseksualnost, niti ju je brinulo da bi to mogao postati politikum. Kada ju je austrijsko-švicarski režiser i glumac Maximilian Schell nekoliko godina prije njene smrti upitao o seksu sa ženama dok je snimao dokumentarac "Marlene" (1984.), kratko je odgovorila: "Ah, znaš, imaš jednog muškarca i jednu ženu, onda on legne na nju, i to se jednostavno dogodi, zar ne? - Isto je i s dvije žene." Schell se jednom prisjetio ovog odgovora u njemačkom listu „Die Welt", rekavši kako se ni danas ne podrazumijeva da žena sasvim otvoreno i prirodno voli oba spola.

Marlene Dietrich je imala i aseksualne veze. Zaljubila se u američkog pisca Ernesta Hemingwaya, koji joj je uzvratio ljubav. Ali oni su svoju ljubav živjeli samo preko pisama - u prepisci.

2. Pravila (o ponašanju polova) su tu da se krše

Marlene Dietrich je odjeću, koja je prije bila rezervisana samo za muškarce, učinila društveno prihvatljivom za žene – i tako postala stilska ikona. U svom prvom holivudskom filmu "Maroko" (1930.,"Morocco") poljubila je drugu ženu u smokingu. To se nikada prije nije dogodilo na filmskom platnu: niti takav poljubac, niti žena u smokingu. U privatnom životu često se slikala u pantalonama i s kravatom. Tako je prisvojila mušku modu komad po komad nakon što ju je tipični muški cilindar u početku pretvorio u seksualni objekat: na jednoj od njenih najpoznatijih fotografija nosi tregere i cilindar – to je scena iz njemačkog filma „Plavi anđeo" -"Der Blaue Engel" "(1930.) koji ju je i proslavio.

Marlene Dietrich, međutim, nikada se nije prestala šminkati niti nositi haljine. Na današnjim fotografijama uglavnom se prikazuje u pantalonama, ali ona se u oba modna svijeta osjećala dobro - bilo u zlatnoj haljini bez naramenica ili u snježnobijelom muškom odijelu. U nekim modnim leksikonima su "Marlenine pantalone" navedene kao poseban pojam.

3. Budno prati politiku - i ustaje za demokratiju

Za razliku od ostalih kolega iz Vajmarske Republike (1918.-1933.), Marlene Dietrich odbijala je podržati nacističku propagandu. 1930. odgovorila je na poziv iz Hollywooda i otišla u Kaliforniju s režiserom i tadašnjim ljubavnikom Josefom von Sternbergom. On je ujedno režirao film "Plavi anđeo". No, ostala je u stalnom kontaktu sa svojim suprugom Rudolfom Sieberom. Iako su se razdvojili tokom 1930-ih, njih dvoje su ostali u braku i podržavali jedno drugo do njegove smrti. Marlene Dietrich je bila ta, koja je tridesetih godina prošlog stoljeća telegramom zamolila Siebera da napusti Evropu s njihovom kćerkom Marijom što je prije moguće. To tvrdi Florian Ilies u svojoj knjizi "Ljubav u vremenima mržnje" - Liebe in Zeiten des Hasses" (2021.).

Dok je njemačka režiserka i fotografkinja Leni Riefenstahl snimala propagandne filmove za nacionalsocijaliste, Marlene Dietrich je tokom rata bila na strani Amerikanaca. Još 1939. odrekla se njemačkog državljanstva prihvativši američko. Kada se njen ljubavnik Jean Gabin prijavio u francusku vojsku, putovala je ratom razorenom Evropom i pjevala američkim vojnicima. Za to je u Francuskoj nagrađena Ordenom Legije časti, a u SAD-u je 1947. dobila "Medalju slobode", najveće priznanje za civilni angažman. Još jedna Njemica, koja je dobila ovu američku medalju, uručenu od nekadašnjeg predsjednika Obame, bila je Angela Merkel. U Njemačkoj je priznanje stiglo jako kasno: neki su je čak vrijeđali kao izdajicu domovine. Tek 2002. godine posthumno je postala počasna građanka grada Berlina.

4. Znala je kada treba stati

Ne može se prešutjeti činjenica da je postala ovisna o alkoholu i tabletama te da je penzionerske dane provela u Parizu. Ali znala je i kada je kraj. Nakon povrede 1975. godine okončala je karijeru na pozornici a tri godine kasnije je snimila svoj posljednji film.

Kada je Maximilian Schell snimio dokumentarac "Marlene" odlučila je da ne želi da se slika. Schell je rekao da ju je želio uvjeriti u suprotno, ali je Marlene Dietrich ostala pri tome: „Ne!" znači „Ne!". Kao obrazloženje rekla je: "I've been photographed to death"  - „Fotografisana sam do smrti" i to je ostao jedan od njenih čuvenih citata. Schellu je bilo dopušteno praviti audio-snimke razgovora. Te zvučne zapise je onda uklapao u filmski materijal koji je već postojao o njoj.

U njenom citatu "Fotografirana sam do smrti" i njenom odbijanju da se ponovno fotografira, unatoč svim zahtjevima i komercijalnom interesu i danas ima mnogo jačine. Pogotovo u vrijeme kada se mladi neprestano slikaju putem selfija, Instagrama i TikToka i objavljuju slike na internetu, odbijanje fotografisanja jednako je aktu otpora. Isto kao i znati kada je vrijeme za odlazak s pozornice – to je još jedna stvar koja povezuje Marlene Dietrich s Angelom Merkel.

5. Ostanite građanin svijeta

Iako su joj mnoge zemlje i nacije ukazale počast, nije je mogao zaustaviti nacionalizam i patriotizam. Kada ju je Maximilian Schell tokom snimanja dokumentarca "Marlene" pitao zašto živi u Parizu, odgovorila je da trenutno tu radi, da je često u New Yorku i da je oduvijek bila na putu. Na pitanje ne osjeća li se beskućnicom, s velikim je nestrpljenjem odgovorila: "Ne - sve su to gluposti!" Barem je on to tako napisao. "Imam osjećaj za ljude, ali nemam osjećaj za gradove ili nešto tako", rekla je navodno.

Pritom se nije osjećala beskućnicom. "Amerika je moj pravi dom", rekla je ona Maximillianu Schellu. "Prihvatili su me kad sam stigla. Tamo mi živi kćerka, tamo je cijela moja porodica." To ne zvuči kao odgovor jedne dive već pragmatične i zahvalne žene, koja zna šta joj je važno: prihvat izbjeglica, porodica i posao.

Marlene Dietrich je bila ikona, ali i osoba - i žena čiji su pogledi i život još uvijek uzor mnogima, pogotovo u 21. stoljeću. Ona je bila emancipovana, financijski uspješna žena i građanka svijeta koja je rodne norme bacila u vodu, u krizi humanizma stajala u odbrani demokratije i koja je na kraju znala, kada je vrijeme da se povuče i napusti pozornicu.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu