„Plačem 20 godina, svaki dan i svaku noć“

Mirna oblast s bijelo okrečenim kućama, malim baštama i vešom prostrtim ispod prozora: naselje Drafnići na sjeveroistoku Bosne djeluje idilično. Ipak, taj utisak vara. Tamo mahom žive stare žene koje u to mjesto nisu došle svojom voljom. Riječ je o izbjeglicama čiji su sinovi i muževi ubijeni u ratu.

Spasio je Srbin, a kad se vratila sinovi joj poginuli

Ajša Hukić ima 73 godine i uvijek je u pokretu. Navikla je da sve sama radi jer je njen muž rano umro. Početkom rata u BiH Ajša Hukić odvedena je sa kućnog praga, iz sela Sase kod Srebrenice, u logor. Mjesec dana bila je u Bratuncu, poslije u Šekovićima. „U Bratuncu su me tukli. Jedna žena me udarala i onesvijestila me. Mjesec dana nam nisu davali vodu, ni da pijemo ni da se umijemo“, priča ona.

Nepoznati čovjek spasio je Ajšu i njenu komšinicu. „Šta je ovo? Ovako se ne ponaša ni sa govedima u štali. Sramota je tako maltretirati žene!“ - prepričava Ajša reakciju nepoznatog Srbina koji ih je spasio.

Kada se poslije vratila kući, nije našla nikoga. Svih pet sinova su u roku od dva mjeseca poginuli u borbama oko Srebrenice. „Prvo je poginuo Sadidin, pa Nijaz, pa Hajro, pa Sabit, i onda Sado, najmlađi“, nabraja ova majka na pet prstiju desne ruke imena svojih sinova i maramom počinje brisati suze.

Najljepše godine života otišle u nepovrat

Ajši su ostali još jedino četverogodišnji unuk Fuad i njegova majka, Ajšina kćerka Hajra Golić. Ona je razvedena, muž je otišao u nepoznatom pravcu. Hajra potvrđuje majčinu priču i dodaje kako su sve izgubili te kako su u nepovrat otišle najljepše godine njenog života.

„Izgubila sam komšije, školske drugove, svoju braću“, govori Ajšina kćerka dok pokazuje uvećane uramljene fotografije. „Ovo mi je najmlađi brat Sado, ovo je njegova fotografija iz prvog razreda osnovne škole u Sasama, u Srebrenici. Druga slika je Hajrina, iz vojničkih dana, služio je u Sloveniji u Škofija Loci. A ovo je Sabit, studirao je u Sarajevu a radio u Olovu, u firmi Stupčanica. Ovo smo uspjele iznijeti iz Srebrenice, sve drugo nam je ostalo“, govori Hajra plačnim glasom.

Mama, vidi Alija! Šuti sine, zaklaće nas!

Nakon 11. jula 1995. i pada Srebrenice sa hiljadama žena i djece žene su autobusima evakuirane u smjeru Tuzle. Ajša, Hajra i Hajrin tada još mali sin Fuad u prepunom autobusu. Fuad je danas student student Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i još se dobro sjeća autobusa koji ih je odvezao na sigurno. „Bili smo u autobusu. U jednom trenutku ulazi nepoznati čovjek, i ja sam povikao, ne znam zašto: 'Mama, vidi Alija Izetbegović!' Mama me stegnula i kazala: 'Šuti sine, zaklaće nas'. Ja sam zašutio. Bila je to jaka trauma. Tri godine više nisam progovorio“, priča Fuad.

Ni Fuadova majka Hajra ne može da zaboravi prošlost: "Nikada neću zaboraviti moju braću, nikada neću zaboraviti šta se dogodilo. Uzeli su mi moje djetinjstvo.“ Ona ne može da oprosti generalu Ratku Mladiću i kaže da "Haški tribunal ne treba da mu dozvoli da ima advokata, on treba da dobije najvišu kaznu. I to treba da bude javno, da svi znaju, da se to završi.“

Fotografijama osvježavaju uspomene

Posljednjih 15 godina ova porodica živi u izbjegličkom naselju Drafnići, nadomak Gračanice. U pet kuća smješteno je jedanaest porodica iz istočne Bosne, uglavnom iz Srebrenice i Bratunca. Hajra radi u lokalnoj pekari, a njena majka Ajša i više od 15 godina od završetka rata ne prestaje da plače. Kao i u logoru, ona i ovdje ne može da se umije. Naselje nema tekuću vodu, tako da im s vremena na vrijeme dovezu cisterne i napune veliku plastičnu burad.

Naselje se nalazi u brdskom dijelu i ovaj problem je teško rješiv. Dok pripremaju kafu, listaju zajedno album. Fotografije su, kažu, jedini opipljiv način kojim se svakodnevno osvježavaju uspomene. Ajša i Hajra se neće vratiti u Srebrenicu. Hajrin sin i Ajšin unuk Fuad Golić opet kaže kako s majkom često razgovara o tome i kako je njegova želja da, kada završi Fakultet islamskih nauka, bude imam u Srebrenici, jer to je njegov grad i samo tamo sebe vidi, ističe ovaj mladić.

Autori: Mirsad Čamžić i Zoran Arbutina

Odgovorna urednica: Marina Martinović