Pomirenje nad grobovima Staljingrada?

Industrijski grad na rijeci Volga, za Vermaht je zapravo bio samo usputni cilj na putu ka osvajanju naftnih polja na Kavkazu. Zbog svog imena, Staljingrad je, kako za Adolfa Hitlera, tako i za Josifa Staljina bio od posebno velikog značaja.

Zbog veoma dalekog puta za snabdijevanje vojske, ofanziva njemačke 6. armije pod zapovjedništvom generala Fridriha Paulusa, od samog početka je bila veoma rizična. Počela je sredinom avgusta 1942, dobrih godinu dana nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez. Hitler je tada tvrdio: „Rusi su na izmaku snaga". Ali to se pokazalo kao velika zabluda.

Doduše, Vermahtu je do sredine novembra i pored snažnog otpora pošlo za rukom da zauzme veći dio grada. Istovremeno, Crvena armija krenula je u akciju opkoljavanja. Već krajem novembra čitava 6. armija i dijelovi 4. tenkovske armije bili su opkoljeni. Skoro 300.000 ljudi. Ali Hitler je naredio da se ne odstupa. U julu je i od Staljina stiglo naređenje „ni korak nazad".

S obzirom na to da nijedna strana nije odstupila, stvorena je neka vrsta „kotla". A u njemu se situacija naglo pogoršavala. Nekoliko sedmica vojnici su snabdijevani vazdušnim putem, ali potrebe nikako nisu mogle da budu zadovoljene. S napredovanjem Crvene armije stizalo je sve manje pomoći. Tokom zime, temperature su se spustile na minus 30 stepeni. Većina njemačkih vojnika tako nije stradala u borbama, već zbog izgladnjelosti i smrzavanja. Uvijek iznova najavljivano probijanje opsade je propalo.

Do samog kraja

I pored svega, general Paulus se i dalje striktno držao Hitlerovog naređenja da se bori „do samog kraja". Osmog januara odbio je sovjetsku ponudu da se preda. Čak i 29. januara, kada je situacija bila potpuno bezizlazna, Pualus javlja Hitleru: „Na godišnjicu Vašeg preuzimanja vlasti, 6. armija pozdravlja svog Firera. Zastava s kukastim krstom i dalje se vijori nad Staljingradom. Naša borba bi mogla da bude primjer svim generacijama da se ne pristaje na kapitulaciju ni u najtežoj situaciji. Samo tako će Njemačka pobjediti. Živio moj Firer!"

Ali i Paulusova odanost je imala granica. Kada je Crvena armija 31. januara prodrla u glavni štab, komandant pada u zarobljeništvo. Svojim oficirima je zabranio samoubistvo kako bi podelili sudbinu običnih vojnika. U međuvremenu je i „kotao" bio podijeljen na južni i sjeverni. Krajem januara predali su se njemački vojnici na jugu. Drugog februara i na sjeveru. Zarobile su ih ruske vojne snage. Kada Hitler je pobijesnio kada je to saznao.

Nevjerovatan danak u krvi

Bilans bitke: više od pola miliona mrtvih na sovjetskoj strani, među njima i veliki broj civila. Staljin je dugo vremena zabranjivao da se evakuiše civilno stanovništvo, a ni Crvena armija nije imala obzira prema sopstvenim civilima. Već prvih dana, u vazdušnim napadima je stradalo više od 40.000 ljudi. Od oko 75.000 stanovnika koji su u gradu ostali do kraja bitke, mnogi su umrli od gladi ili hladnoće. Podaci o broju poginulih na njemačkoj strani variraju od 150.000 do 250.000. Od skoro 100.000 Nijemaca koji su završili u sovjetskom zarobljeništvu, u Njemačku se do 1956. vratilo samo 6.000 ljudi. Među njima i Paulus.

Za Vermaht to nije bila bitka s najviše žrtava. Ni vojno gledano, ona nije bila najvažnija. Ali „psihološki značaj bitke za Staljingrad veoma je veliki i u tom smislu je ona bila odlučujuća", kaže istoričar Johen Helbek sa univerziteta Rutgers u Nju Džersiju. To je zato „što su tu bitku obje strane od početka deklarisale kao odlučujuću". Helbek, koji na internet-stranici Facing Stalingrad sakuplja izjave njemačkih i ruskih vojnih veterana, kaže da je Crvena armija tada čitavom svijetu pokazala „da je pobijedila najbolju vojsku svijeta".

Staljingrad, koji je 1960. godine preimenovan u Volgograd, i danas čuva sjećanje na tu bitku. Muzej-Staljingrad jedan je od najposjećenijih u Rusiji. Koliko su do danas velike posljedice te bitke, vidi se na primjeru spora u vezi sa britanskom komedijom „Staljinova smrt". Diktator se optužuje za smrt miliona sovjetskih građana – ali on je i simbol pobjede nad nacional-socijalističkom Njemačkom. Ministar kulture Vladimir Medinski zabranio je prikazivanje tog filma u bioskopima, uz obrazloženje: „Mnogi ljudi (…) će ga doživjeti kao uvredljivo ismijavanje sovjetske prošlosti". Medinski smatra da je posebno neprimjereno da film bude prikazan uoči obilježavanja godišnjice Bitke za Staljingrad, 2. februara.   

Još uvijek ništa od pružanja ruke

A da li nakon 75 godina ima pomirenja? Samo donekle. Više od 700.000 ljudi – vojnika i civila – stradalo je tokom bitke. Još uvijek se u gradu i okolini pronalaze leševi i masovne grobnice. Naravno i leševi njemačkih vojnika. Zahvaljujući saradnji Njemačkog udruženja za brigu o ratnim grobljima i ruskih službi, posmrtni ostaci premještaju se na vojna groblja, kao što je Rosoška, u blizini Volgograda. Tu su sahranjeni vojnici njemačkog Vermahta i vojnici Crvene armije. Dijeli ih ulica, ali ipak je to jedno groblje.

Do gesta pomirenja, kao što je bilo rukovanje njemačkog kancelara Helmuta Kola i francuskog predsjednika Fransoa Miterana 1984. godine na mjestu gdje se vodila Bitka za Verdun, još uvijek je dalek put. Istoričar Johen Helbek ocjenjuje da na obje strane za tako nešto nedostaje spremnost. U Rusiji još uvijek postoji rezervisanost, ali i u Njemačkoj „nema spremnosti i osjećaja kao prema zapadnim susjedima – Francuzima, Britancima ili Amerikancima". Uvijek mora da se uvaži i dio sjećanja drugih, smatra Helbek.

„Ne može se predstava o Staljingradu kao besmislenoj masovnoj klanici uzeti kao nešto na čemu bi se zasnivalo zajedničko nemačko-rusko sećanje.“ Jer, za rusku stranu to nije bilo besmisleno. Ipak, Helbek dodaje: „Nadam se da ću doživeti da nad grobovima Staljingrada jedan nemački državnik pruži ruku ruskom predsedniku.“