Posljednji dani u Idomeniju

Tomas Purnaras sebe opisuje kao dobro situiranog penzionera. No taj čovjek iz gradića Polikastro na sjeveru Grčke je trenutno zabrinut zbog izbjeglica iz obližnjeg Idomenija, seoceta na makedonskoj granici, koje je postalo simbol zatvorene Balkanske rute. Ne brine Purnarasa što je ovdje pristizalo na hiljade izbjeglica i migranata, već ga brine zbog toga oni sada prinudno odlaze. Od utorka ujutru grčke vlasti autobusima prebacuju ljude iz neuslovnog kampa u smještaje oko Soluna. Priručni šatori na blatnjavoj livadi, pokisla i promrzla djeca i stotine dobrovoljaca koji se trude da pomognu – tih slika više neće biti u Idomeniju, pred makedonskom granicom opasanom žičanom ogradom.

Ali, iz ugla penzionera iz Polikastra, to nije baš sjajna vest. „Shvatam da ovim ljudima trebaju bolji životni uslovi“, rekao je Purnaras reporteru DW-a. Pogotovo jer nakon kiše i mraza ovaj dio Balkana očekuju paklene vrućine i uslovi koji pogoduju širenju infekcija. Ali, s druge strane, penzioner se plaši da će se „lokalna ekonomija praktično raspasti kada region napuste izbjeglice, a sa njima i nevladine organizacije“.

Izbjeglice umjesto vojnika

Polikastro je tipičan garnizonski gradić sjeverne Grčke: nije lijep, ali ima svoje draži, živahan je i pregledan. Panoramom dominiraju betonske fasade. U zlatna vremena je u varoši i okolini bilo smješteno 3.000 vojnika, ali je poslije nekoliko rundi štednje ostalo tek njih 800. Jedini došljaci u Polikastru bile su kamiondžije na svom putu kroz Evropu. Prošle godine su, međutim, gradić otkrile nevladine organizacije i volonteri iz cijelog sveta koje je izbeglička kriza dovela ovamo. „Od tada su u gradu iznajmljeni svi apartmani, čak i podrumi. Za lokalnu privredu su nevladine organizacije bile ogroman izvor prihoda, kao ranije vojska“, kaže Purnaras, koji već 46 godina živi u Polikastru.

Penzioner ipak u svakoj drugoj rečenici naglašava da u Polikastru ne žive egoisti – iako Grčkoj ne ide sjajno, mještani su, kaže, uvijek pomagali izbeglicama. Često su dijelili hranu ili kuhali za migrante. Poštar Panajotis Depudis nalazi efektan odgovor: „Daj i biće ti dato.“ Hoće reći da su mještani i izbjeglice dobrodošli jedni drugima. Depudis ne vjeruje da će baš sve izbjeglice otići iz Idomenija: „Manjak kapaciteta za smještaj je ozbiljan problem. Neće moći da rasele sve ljude“, kaže pedesetogodišnjak. On smatra da bi lokalni političari trebalo da spreme koncept obrazovanja i integracije za izbjegličku decu. Najkasnije u septembru, poslije letnjeg raspusta, djecu koja ipak ostanu, treba uvesti u školski sistem.

Novinari nepoželjni

Zvaničnici u Atini nemaju namjeru da iko ostane ovdje i u srijedu (25.5.) su nastavili sa raseljavanjem neuslovnog kampa u Idomeniju. Još u utorak je 2.000 izbjeglica mirno napustilo kamp – tako bar kažu portparoli atinskih vlasti. Jer novinarima nije dozvoljeno da svojim očima vide šta se dešava. Može se prići tek do jedne raskrsnice pet kilometara od kampa, odakle treba izvještavati pod nadzorom policije. Novinari s posebnim tretmanom su samo oni iz državne novinske agencije ANA i javnog servisa ERT, koji rijetko prenosi izvještaje s lica mjesta. Na povratku u Polikastro pada u oči da izbjeglice više ne idu ka Idomeniju – ni pješke, ni vozilima. Policijske patrole na svakih hiljadu metara zaustavljaju sumnjiva vozila.

Sumnjivi su im izgleda posebno taksisti ukoliko se kreću u pravcu granice. Rizičan, ali isplativ posao. „Ne bih se nikada time bavio“, kaže taksista Lazaros. Navodi da policija ne zna za šalu te da bi taksistu koji prevozi izbjeglice smatrala krijumčarem ljudi. Zato Lazaros izbjegava da vozi ka granici. Kaže da je prije dvije nedjelje vozio dvojicu Grka ka Đevđeliji, kune se da to nisu bile izbjeglice. „Ne, išli su na turnir u pokeru.“ Luksuzna kazina na makedonskoj strani čekaju na imućne Grke. I to je svakodnevica, koja se ovdje prepliće s izbjegličkom krizom.