Potrebna je bolja zaštita žena u izbjegličkim domovima

Dugi hodnici na putu do praonica, kupaonice i toaleti koji se ne mogu zaključati, zajedničke prostorije bez privatne sfere: To je svakodnevnica u brojnim izbjegličkim smještajima. I to nije okruženje u kojem su žene i djeca zaštićeni od nasilja i seksualnih napada. Ili u kojima se osjećaju sigurnim nakon što su od takvog nasilja pobjegli ili su ga tokom bijega morali doživjeti.

Žene i djeca, koji traže azil, a koji borave u zajedničkim izbjegličkim smještajima su posebice ranjivi. Tamo gdje su ljudi prisiljeni živjeti skupa na malom prostoru, bez zaposlenja i višestruko traumatizirani raste nasilje koje se često prazni na slabijima. A oni često šute iz straha. To da žene i djeca k tomu skoro nemaju mogućnost da se povuku, nemaju socijalnu mrežu, ne govore jezik zemlje u kojoj borave i ne znaju gdje dobiti pomoć, dodatno olakšava napade. Iza napada može stojati nasilni partner, nametljivi sustanar, zaštitar ili volonter koji se nameće djeci i seksualno ih zlostavlja.

Pravo na azil kontra zaštite od nasilja

U javnosti to do sada jedva da je došlo u udarne vijesti. Ali broj nepoznatih slučajeva bi mogao biti veliki, a stručnjakinje u savjetovalištima za migrantkinje i u sigurnim kućama, Njemački institut za ljudska prava i neovisni opunomoćenik za pitanja seksualnog zlostavljanja djece su uključili alarm. Oni navode da je hitno neophodan koncept zaštite.

Tu spada i promjena građevinskih preduvjeta: primjerice posebni dijelovi zgrada za one koji sami putuju i samohrane majke. Njemačka savezna zemlja Hamburg primjerice želi sada, kao ad-hoc rješenje, u jednom velikom prihvatilištu postaviti posebne šatore samo za žene - sve dok postoji manjak plativih stanova. No tu spada i to da prilikom izdavanja dozvole za prihvatilište za izbjeglice mora biti priložen odgovarajući koncept zaštite kojeg će nadležne službe redovno kontrolirati - upravo onako kako je to propisano za domove za osobe sa posebnim potrebama i dječija obdaništa.

U najmanju ruku toliko su važne i pravne odluke. Jer komplicirano pravo na azil i pravo stranaca često su u sukobu sa brojnim dobrim zakonima zaštite, koje imamo. Primjerice kada je riječ o porodičnom nasilju policija može izbaciti počinitelja iz stana, ali što se dešava kada muškarac ima tzv. obavezu mjesta boravka (tzv. obaveza boravka u Njemačkoj se propisuje tražiteljima azila ili osobama koje posjeduju tzv. duldung. Ona propisuje da određena osoba smije boraviti samo u područjima koja su joj propisale nadležne službe - op. red.) i boraviše smije promijeniti samo uz dozvolu vlasti? A što se događa kada žena koja je ugrožena napadima mora tražiti sklonište u sigurnoj kući u drugom gradu, ali također podliježe odluci o tzv. obaveznom mjestu boravka? Ili kada je njeno pravo na azil povezano sa muževim i ona strahuje da da će biti protjerana ukoliko ga napusti?

Obaveza ljudskih prava

To su samo neka od čitavog niza kompleksnih pitanja koja se nanovo postavljaju kod svakog slučaja nasilja, svakog silovanja i svakog seksualnog napada na djecu. U tom smislu postoji malo iskustva da bi se ponudili odgovori, također postoji neodređen prostor za manevrisanje - i jedan često, veoma često dug službeni put koji jedno sigurno ne garantira: brzu pomoć za žene i djecu pogođene nasiljem.

Ova pitanja sada moraju doći na dnevni red - iako su brojne općine razumljivo trenutno preopterećene time da pridošlice uopće zbrinu. Ali kako ćemo u budućnosti zbrinuti žene i djecu izbjeglice, koje strandarde ćemo propisati i kako ćemo izgraditi zgrade za njih, koliko će biti senzibilizirani i kvalificirani službenici, kakva će biti ponuda podrške na licu mjesta i ko će biti osobe od povjerenja na tim mjestima, koje nadležne službe će biti zadužene za koje hitne slučajeve - sve to će sada odlučivati o budućnosti.

To inače nije stvar slobodne prosudbe. To je naša obaveza - ne samo moralna. Zaštita od rodno uvjetovanog i seksualnog nasilja je u skladu sa zadacima međunarodnih konvencija o ljudskim pravima koje je Njemačka potpisala.