Povratak nuklearne prijetnje

Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin stavio ruske nuklearne snage u"poseban stepen pripravnosti" na početku rata u Ukrajini, u Europi je negodovanje bilo veliko. Nakon upozorenja Zapadu stigao je drugi korak: početkom marta predsjednik je kao manevar pokrenuo ruske podmornice s nuklearnim oružjem i pokretne raketne jedinice. Prijeti li Putin svojim protivnicima na Zapadu nuklearnim udarom?

Sa više od 6300 bojevih glava, Rusija posjeduje najveći nuklearni arsenal na svijetu. Među članicama NATO-a, SAD imaju najveću nuklearnu snagu sa oko 5800 nuklearnih bojevih glava. Francuska navodno ima oko 300 bojevih glava, Ujedinjeno Kraljevstvo oko 215. Tačnih podataka nema - u kontekstu nuklearnih programa države puno informacija drže u tajnosti. 

Kako se Europa štiti od napada nuklearnim oružjem?

Čak i ako se govori o "nuklearnom zaštitnom štitu" od strane SAD-a, nuklearni napad na Europu ne može se spriječiti vojnim putem. Dapače, "zaštitni štit" temelji se na pretpostavci da se protivnik ne bi usudio napasti zemlje NATO-a nuklearnim oružjem jer bi morao računati na protunapad.

Takav vojni odgovor mogla bi narediti i izvršiti bilo koja nuklearna sila NATO-a: SAD, Britanija i Francuska. Sve tri države posjeduju strateško nuklearno oružje koje se, između ostalog, može oboriti s nuklearnih podmornica i tako omogućiti protunapad u svakom zamislivom scenariju.

Psihologija odvraćanja

Nuklearne sile NATO-a slijede različite koncepte odvraćanja. Francuska i Velika Britanija oslanjaju se na takozvani minimalni faktor odvraćanja. One tako ne polaze od toga da bi nuklearni sukob mogao trajati nekoliko dana. Njima je dovoljna sposobnost da se osvete ili da zaustave neprijatelja "posljednjim udarcem upozorenja" kao što je riječ u slučaju Francuske.

SAD se, s druge strane, oslanjaju na šire odvraćanje, koje uključuje i nuklearno oružje smanjene eksplozivne snage. Ideja iza ovoga je da američki vojni planeri razmatraju, barem u teoriji, mogućnost "ograničenog nuklearnog rata".

S pravnog stajališta je važno da bi gotovo svaka uporaba nuklearnog oružja s njegovim ogromnim učinkom na civile prekršila međunarodno humanitarno pravo. S druge strane, jedna od teoretski zamislivih iznimaka mogao bi biti ograničeni nuklearni napad na ratni brod na otvorenom moru.

Kako Njemačka sudjeluje u odvraćanju?

Njemačka sudjeluje u nuklearnom odvraćanju u Europi s borbenim avionima tornado iz sastava njemačkih zračnih snaga koji su stacionirani u Büchelu u Porajnju-Falačkoj. U slučaju nužde, mlaznjaci s njemačkom posadom prebacili bi nuklearno oružje SAD-a do cilja. Najmanje jednom godišnje piloti Bundeswehra vježbaju prebacivanje američkih atomskih bombi s lažnim objektima. 

Osim Njemačke, Nizozemska, Belgija i Italija također sudjeluju u tzv. nuklearnom sudjelovanju NATO-a. U međuvremenu je između 100 i 150 gravitacijskih bombi certificiranih za ove zrakoplove i relativno nepreciznih trenutno stacionirano u Europi. "Bombe su relikt prošlih vremena čija je vojna važnost danas mala", kaže Peter Rudolf, politolog pri Fondaciji nauka i politika (SWP) u Berlinu, koji istražuje temu nuklearnog odvraćanja. Međutim, da bi ih mogli koristiti, prvo bi se, kako kaže, morala eliminirati neprijateljska protuzračna obrana, što se u svakom slučaju čini zamislivim u velikom ratu.

Opredijeljenost za nuklearno učešće

Iako postoje mnogi kritičari nuklearnog sudjelovanja u vladajućoj koaliciji, kancelar Olaf Scholz ne smatra da je njemački doprinos na dispoziciji. Neposredno nakon što su ruski vojnici napali Ukrajinu, Scholz je obećao kupiti američke borbene zrakoplove F35 kako bi zamijenili stare Tornade, koji će uskoro morati biti povučeni.

Prošle godine Sjedinjene Države počele su proizvoditi revidiranu verziju gravitacijske bombe za koju se, između ostalog, kaže da ima bolju preciznost prilikom ciljanja.

Čak i ako političari još uvijek smatraju nueklarno učešće važnim političkim simbolom, ono je za Njemačku tokom Hladnog rata bilo od mnogo veće važnosti nego danas. U vrijeme Varšavskog pakta Njemačka bi postala središnje ratište u oružanom sukobu s NATO-om. Nuklearno sudjelovanje dalo je Saveznoj vladi u Bonnu priliku da izvrši barem ograničen utjecaj na nuklearnu strategiju Saveza.

Ko planira upotrijebiti nuklearno oružje?

Grupa za nuklearno planiranje (NPG) postoji u NATO-u od 1966. godine, u kojoj se raspravlja o scenarijima za korištenje nuklearnog oružja. Sve zemlje NATO-a sada su zastupljene u NPG-u - s izuzetkom Francuske, koja ide svojim putem po pitanjima odvraćanja. Ovo tijelo se sastaje najmanje jednom godišnje na razini ministra obrane i, po potrebi, na razini veleposlanika.

Nedavne političke smjernice o korištenju nuklearnog oružja od strane NATO-a nisu javno poznate. Posljednji dokument datira iz 1980-ih godina. "NATO uvijek govori da je nuklearni savez, ali koliko se može vidjeti, nema nuklearne doktrine. Ono o čemu se raspravlja u skupini za nuklearno planiranje nije prepoznatljivo autsajderima", analizira politolog Rudolf. Temeljna odluka o tome do danas postoji: Čak iako se ponavlja debata o tome u SAD-u, NATO još nije odustao od mogućnosti prve uptrebe nuklearnog oružja.

Ko odlučuje o upotrebi nuklearnog oružja?

O upotrebi nueklarnog oružja u Njemačkoj, Italiji, Belgiji i Nizozemskoj odlučuje najprije američki predsjednik. On bi donio odluku, a država u kojoj su bombe stacionirane (npr. Njemačka) morala bi pristati na bacanje bombi vlastitim borbenim zrakoplovima. Prije takvog raspoređivanja vjerojatno bi bilo konzultacija s ostalim NATO saveznicima u Sjevernoatlantskom vijeću.

Francuski predsjednik sam odlučuje o upotrebi francuske nuklearne sile - u Ujedinjenom Kraljevstvu moć odlučivanja ima britanski premijer. Tri centra za donošenje odluka o nuklearnom oružju smatraju se elementom odvraćanja, jer otežavaju protivniku da izračuna kako bi NATO reagirao u slučaju napada. 

Korištenje u ukrajinskom ratu?

Ruskoj vojnoj doktrini nije posve strana primjena taktičkog nuklearnog oružja na bojnom polju. Rusija ima takvo oružje, baš kao i Sjedinjene Države. O mogućoj upotrebi takvog taktičkog nuklearnog oružja iznad Crnog mora se u medijima raspravljalo nakon ruske invazije na Ukrajinu, ali zasad zapadni vojni promatrači nemaju naznaka da ruska vojska razmišlja o upotrebi taktičkog ili supstrateškog nuklearnog oružja ili čak da bi to moglo biti u pripremi. 

"Ruske prijetnje prvenstveno imaju političku funkciju", kaže politolog Rudolf. “To je poruka SAD-u da se ne miješa preko određene granice u Ukrajini.” Bilo je sličnih prijetnji nuklearnim oružjem u vezi s aneksijom Krima prije osam godina.

Nuklearno oružje protiv hemijskog oružja

Hemijsko oružje je međunarodno zabranjeno Konvencijom o hemijskom naoružanju. Rusija je službeno uništila svoju posljednju hemijsku bojevu glavu prije gotovo pet godina. Sjedinjene Države žele postići ovaj cilj u narednoj godini. Za razliku od hemijskog oružja, koje je također korišteno nakon Drugoga svjetskog rata (posljednji put u građanskom ratu u Siriji), nuklearno oružje do sada nije bilo korišteno nakon što su bačene atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Peter Rudolf objašnjava: "Očito je postojao normativni prag od 1945., unatoč svim razmatranjima u SAD-u 1950-ih i 1960-ih o korištenju nuklearnog oružja u sukobima. Donositelji političkih odluka razvili su veliku suzdražnost. To bi moglo biti popraćeno moralnom nelagodom, ali i strahom od posljedica, jer bi upotreba nuklearnog oružja mogla pokrenuti lanac koji završava međusobnim uništenjem.”

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu