Povratak Staljinovog monstruma

Kako odmiče, ruski život sve više fascinira. Evo, pojavilo se saopštenje da će u najskorije vrijeme biti reformisane službe bezbjednosti. Umjesto Federalne službe bezbjednosti – tunjavog vegetarijanca u poređenju sa sovjetskim vremenima – nići će nova (za koju bi se ipak reklo da je toliko stara da smo je već zaboravili) državna tvorevina poslijeratnih staljinističkih vremena – Ministarstvo državne bezbjednosti, MGB. Ako je suditi prema analogiji s negdašnjim ministarstvom, to znači da će žrvanj mljeti do kraja.

MGB staljinističke ere proslavio se borbom protiv kosmopolitizma koja se izmetnula u bespoštednu, do apsurda, borbu protiv Zapada i moćnu antisemitsku kampanju. Ta je kampanja potkraj staljinizma fabrikovala „Doktorsku zavjeru", priču o jevrejskim „ubicama u bijelim mantilima", uvertiru masovnog protjerivanja sovjetskih Jevreja u Sibir. Bio je tu i „Lenjingradski slučaj" kada su rukovodioci u tom gradu pobijeni kao neprijatelji naroda. U onom Lenjingradu, koji je herojski izdržao ratnu blokadu! Od kulturnih dešavanja u vrijeme MGB posebno se sjećam mržnje prema Ahmatovoj i Zošenku koja je označila početak terorisanja sovjetske inteligencije.

Čovjeka koji makar površno zna istoriju staljinističke ere MGB podseća na zlosrećni akronim državne institucije koja je u svojoj suštini bila daleko gora od zloglasnog KGB-a. KGB je nastao nakon Staljina i nije pribjegavao organizovanom mučenju sovjetskih građana pod plaštom legalnosti.

Kome je palo napamet da plaši ljude već i nazivom nove institucije MGB? Da li je to nagovještaj dolazeće masovne represije? Prijeteće stisnuta pesnica usmjerena ka spoljnom neprijatelju? Hoće li ta pesnica možda gnjevno zdrobiti korupciju u službama bezbjednosti, korupciju koja poprima divlje oblike i proporcije? Ili je MGB naprosto proizašlo iz diletantskog odsustva takta za jedan opasan niz slova?

Na ta pitanja nećete dobiti odgovor. Zato što ga nema.   

Život u Rusiji sve više liči na specijalnu operaciju s tajanstvenim ciljem. Takva nedokučiva pojava nije zabilježena u ruskoj istoriji. Carevi su gradili zemlju na temelju autokratije, pravoslavlja i nacije – to su tri jasno definisana stuba. Komunisti su uveli motiv svijetle budućnosti gdje će već svako prema mogućnostima i svakom prema potrebama. Čak i pod Staljinom, kada je komunizam pomiješan sa jakom imperijalnom sviješću vožda, bilo je jasno da pod plaštom svjetske revolucije hoćemo svjetsku dominaciju. Nije nam to baš uspjelo do kraja, ali ponešto i jeste, posebno na istoku Evrope. Gorbačov i Jeljcin su zagovarali univerzalne vrijednosti što je trebalo da bude vjeridba pred brak sa Zapadom. I to je propalo, ali je makar pokušano.

Pojavom Putina je savez sa Zapadom brzo uklonjen s dnevnog reda, ali je tek kasnije poljuljano i uvjerenje da možemo postati udobno potrošačko društvo. Godinama se govorilo da ćemo po životnom standardu uskoro dostići Portugal. A onda je postalo jasno: nećemo ga dostići. Nemamo mi kinesku pamet da preplavimo svijet svojim proizvodima. Snovi o potrošačkom društvu ustupili su mjesto teškim prizorima.

Rodila se žal za Sovjetskim Savezom. Ta je žal prodrla i u izjave današnjeg ruskog rukovodstva. Uostalom, nismo li još onda, u staljinizmu, imali idealni spoj socijalne pravde i supersile? Dodaj tome primjesu pravoslavlja i eto nas na putu u staru slavu!

No još nije društveno prihvatljivo govoriti da se krećemo ka sovjetskim vremenima. Pušta se magla. Pa ipak, ta magla nije dovoljno gusta – kretanje je vidljivo. Tačnije, vide se samo konture kretanja. Stoga su ruski liberali ubijeđeni da vlast izvodi taj hod raka, unazad ka Sovjetskom Savezu, samo da bi što duže sebe sačuvala u Kremlju. A pravoslavna crkva je ubijeđena da je krajnje vrijeme da se razore veze ruskog naroda s njemu tako stranim zapadnim vrijednostima i da se pomogne oporavak države. Sama vlast je ubijeđena da je model SSSR-a jedini ispravni model za produhovljene narode.

Ali tuda se šunja i jedan važan detalj. Sovjetski Savez je bio utopija filozofski usidrena u marksizmu i imperijalnim snovima XIX veka. Ta je utopija održavana uglavnom silom oružja i silom straha.

Zaključak se nameće. Prenošenjem utopije u XXI vijek, romantični ruski vladaoci pretvorili su Rusiju u specijalnu operaciju u toku koje, pod romantičarskom maglom, pripajamo Krim, sanjamo Novorusiju, a u političkom programu Žirinovskog stoji tačka o vraćanju na granice SSSR. Naši susjedi žive u strahu, ali ih činjenica da se plaše kvalifikuje jedino kao naše neprijatelje. Stanovništvo, odsječeno od zapadnog tržišta, sreće se sa velikim problemima. Pa ipak, narod vjeruje državnoj televiziji i glasa baš kako treba ne bi li se jednog dana nekim čudom probudio kao narod supersile sa svim pripadajućim posljedicama. Razumije se da je put do supersile trnovit, da su tu potrebni moćni pomagači.

I odatle nam se pomalja fantomski MGB. Ne tamo neki komitet sa nejasnim nadležnostima (KGB), ne, nego ovlašćeno ministarstvo koje će se od sada baviti istjerivanjem duhova. Onih koji u strukturama moći o utopiji pričaju sve najbolje, ali privatno žive u saglasju sa podlim kapitalizmom. To je prvo. Drugo, ministarstvo neće trpjeti neslaganja, „petu kolonu" srednje kreativne klase, koja još nije prosvijetljena utopijom. Treće, teškoće koje čekaju mase stanovništva na putu u svjetlu prošlost mogu izazvati spontane pobune, tako poznate ruskoj i sovjetskoj istoriji. Prema tome se ima odnositi s odgovornošću koja pristaje duhovno prosvjetljenim graditeljima utopije. Pri tome se ne smije izgubiti vlast jer niko drugi nije u stanju da povede narod ka društvu koje idealno kombinuje dobre strane autokratije i komunizma.

Ne znam koliko su ovi planovi izvodljivi jer je nedokučivo koliko su mase i elite tačno izdržljive i predane. Koliko će novi MGB ostati vjeran tradiciji starijeg staljinističkog brata? To zavisi od volje vladaoca. Ali i od stanja u svijetu. Naposljetku, da nije bilo ispupčenja i rupčaga na kremaljskom utopijskom putu, da nije bilo zlih ukrajinskih komšija koji hrle u Evropu, danas bi svi Rusi bili u Sovjetskom Savezu, a MGB bi bio njihova brižna zaštitnička mati.

*Viktor Jerofejev je rođen 1947. u Moskvi. Autor je knjiga „Život sa idiotom" (1991), „Strašni sud" (1994), „Ruska ljepotica" (1996), „Pet rijeka života" (1998), „Enciklopedija ruske duše" (1999), „Dobri Staljin" (2004) itd.