Preživljavanje u ruševinama Gaze

Stanovnici Gaze ovih dana bilo kuda da krenu prelaze preko ruševina. Na najširem mjestu ovaj "pojas" ima samo 12 kilometara, tu živi 1,8 miliona ljudi. Mnogi u srušenim kućama traže bilo šta što je upotrebljivo. Sve je puno prašine koja je sve komade odjeće i obuće obojila u sivo. Svuda se osjeti zadah tijela poginulih ljudi i životinja. Tijela se još uvijek nalaze ispod srušenih kuća i štala.

Pet sedmica su trajali sukobi. Gaza, ovaj uski, prenatrpani prostor, i prije je predstavljao pojam siromaštva u kojem ljudi žive kao u zatvoru i u izolaciji. Na pojedinim mjestima sada povrh toga izgleda kao da je građevine pogodio veliki zemljotres. Ipak, ne radi se o prirodnoj katastrofi. Iza ovog uništavanja stoje ljudi i ono je sprovedeno planski, uvjeren je Raji Sourani. "To je ono što smo vidjeli od prvog dana. Ustanovili smo i zaključili kako su ovo bili ciljani napadi." Za njega su cilj napada bili civili.

Rat bez primjera u istoriji

Sourani je pravnik i aktivista za ljudska prava. On je osnivač Palestinskog centra za ljudska prava i dobitnk Alternativne nobelove nagrade za mir. Ove vrele ljetne večeri sjedi u svom malom vrtu u Gazi, na nebu iznad njega čuju se izraelske bespilotne letjelice. Sourani je uvjeren da je Izrael počinio ratni zločin. "Ovaj rat je jedinstven i bez presedana u istoriji, on je užasan. Meni je 60 godina i još nisam doživio ovako nešto." I na prelazu između 2008. i 2009. godine, kada je Izrael sprovodio tronedjeljnu vojnu operaciju "Topljeno olovo", počinjeni su ratni zločini. Ali ne u ovolikoj mjeri. Ovaj put su ciljano rušene kuće za stanovanje, škole i klinike. Izbjeglo je pola milion ljudu, neki od njih su u ruševinama iza sebe ostavili i tijela članova porodica.

Namjerno ili ne - izraelski napadi su utjerivali strah u kosti. Ljudi su bježali u panici. Više od 280.000 ljudi je spas potražilo u UN-ovim školama koje u ovdje rade pod nadzorom organizacije UNRWA. Neki su se smjestili kod rođaka i prijatelja. Neki spavaju na ulici. Ali niko nije siguran.

Neke porodice su, i pored toga što su pobjegle i potražile neko utočište, stradale u napadima izraelske armije. To se desilo i Palestincu s njemačkim pasošem Ibrahimu Kilaniju, koji je poginuo u bombardovanju. Dva puta je bježao sa svojom porodicom. Prvo iz Beit Lahie na sjeveru, ka Šajaiji, a potom u centar Gaze. Samo nekoliko sati nakon što je stigao u Gazu, zgrada u kojoj je boravio bila je meta artiljerijskog napada.

Operacije na podu

Mjesta nije bilo ni u bolnicama. U bolnici Shifa su ljekari morali na podu da operišu ranjenike. Pacijenti su ležali na hodnicima. Često je više pacijenata moralo da dijeli isti krevet. U ovu bolnicu nisu dolazili samo ranjeni i bolesni, nego i izbjeglice koje su se sklanjale u bolničko dvorište. Ljekar Ghassan Abu Sitta ovako opisuje situaciju: "Zamislite bolnicu koja ima mjesta za 250 bolesnika i zamislite da u bolničkom dvorištu imate između pet i deset hiljada izbjeglica u šatorima. Onda zamislite kako je kada u takvu bolnicu s 250 kreveta pokušate da smjestite 600 pacijenata." Medicinski uređaji su ovdje tako stari da hrđa s njih pada u otvorene rane tokom operacija.

Ghassan Abu Sitta je Britanac palestinskog porijekla koji trenutno živi u Libanu. On je u Gazu došao da pomogne kao član jednog medicinskog tima. Ekspert je za plastičnu hirurgiju, odnosno zbrinjavanje rana koje su nastale u ratu. Boravio je u mnogim konfliktnim područjima. Posljednji put je u Gazi bio prije nekoliko godina, tokom izraelske vojne operacije "Topljeno olovo". Tada je ova armija koristila fosforne bombe i Abu Sitta je morao da liječi brojne teške opekotine. Ovoga puta imao je posla sa drugačijim ranama.

"Većinom se radilo o ranama nastalim u eksplozijama, od gelera i o opekotinama. Užasavajuće je što su veliki procenat ranjenih bila djeca. Ona su činila najveći broj ranjenih, a mnoga od njih su u eksploziji izgubila ostatak svoje porodice."

Tokom ove ofanzive poginulo je 448 djece. Među njima je posebno veliki broj novorođenčadi i vrlo male djece. Na fotografijama izgledaju kao da su nepovrijeđena, kao da spavaju. Međutim, ubijena su udarnim talasom koji proizvode bombe, jer su dječija tijela mnogo osjetljivija, pojašnjava Abu Sitta. Ghassan Abu Sitta je i sam otac trojice dječaka. Zbog toga ga patnja djece toliko i pogađa.

Tri sata struje svaki drugi dan

Najveći problem za ljekare i pacijente je nedostatak urednog snabdijevanja strujom. Shifa i druge bolnice imaju, doduše, generatore, ali i oni se kvare. Oni su skupi, a akupo je i gorivo. Snabdijevanje Pojasa Gaze strujom bilo je problematično i prije sukoba. Struje je uglavnom bilo samo par sati dnevno. U međuvremenu je situacija katastrofalna. Praktično nema više električne energije, navodi Adel El Habash, generalni direktor elektrodistribucije. "Struju inače dobijamo iz tri izvora. Iz naše elektrane, iz Izraela i nešto malo iz Egipta."

Izrael je bombardovao elektranu. Biće potrebno nekoliko mjeseci da se ponovo pokrene proizvodnja. Iz Izraela se sada isporučuju male količine struje. Oštećena je i mreža. "Trenutno na svakih 48 sati ima tri sata struje", kaže El Habash.

Nestašica struje ima dramatične posljedice po snabdijevanje vodom. Rebhyju El Sheikhu iz vodovodnog preduzeća su suze u očima dok priča kako su sedmorica njegovih kolega ubijena dok su pokušavala da poprave vodovodnu mrežu tokom napada. Jedini izvor vode u Pojasu Gaze su podzemna vrela. Proteklih godina je zbog prevelikog crpljenja podzemnih izvora došlo do proboja morske vode u njih, pa su i bunari sada zagađeni. "Bunari u Pojasu Gaze od 2016. godine više neće biti za upotrebu. Ako se nešto ne učini čitav sistem će do 2020. biti potpuno uništen", navodi Al Sheikh.

Prema jednom izvještaju UN-a cijeli Pojas Gaze najkasnije 2020. godine više neće moći da bude nastanjen ljudima. Za mnoge Palestince koji su preživjeli bombardovanje, to je već danas tako.