Promjene su tek počele

Nema sumnje: Strašno samospaljivanje tunižanskog trgovca povrćem Mohameda Bounaziza prije tri godine predstavilo je početak nove ere jer je dovelo do najvećeg mobiliziranja masa u novijoj povijesti autoritatarnih režima u Tunisu i Egiptu.

Prije svega pad Mubarakovog režima, koji se činio stabilnim, u najvećoj arapskoj zemlji Egiptu pothranio je nadu u sveobuhvatne demokratske promjene u arapskim državama koje su desetljećima važile za "demokratski rezistentne". Impresionirani miroljubivošću i istrajnošću mladog arapskog demokratskog pokreta zapadni masovni mediji su ga prebrzo okarakterizirali lijepom metaforom - arapsko proljeće.

Od tada se mnogo toga dogodilo u arapskom svijetu - i mnogo toga je postalo teže: U Tunisu, zemlji majci ustanka, proces tranzicije stagnira od oktobra 2012. godine. U Egiptu je kontrarevolucionim snagama starog režima pošlo za rukom da uz pomoć vojske i dijelom "sekularne" opozicije skinu s vlasti prvog demokratski izabranog predsjednika i to samo godinu dana nakon izbora.

Teške promjene u "Republikama straha"

Mnogo dramatičnije i s više nasilja prošle su promjene u "Republikama straha" u Libiji i Siriji gdje su nasilni režimi na početku mirne narodne revolucije brutalno ugušili. To je dovelo do naoružavanja opozicije i vojne eskalacije sukoba, a u Libiji do intervencije NATO-a i na koncu do svrgavanja Gadafijevog režima. U Siriji je konflikt doveo do konfesionalno obojenog indirektnog rata između Irana i Saudijske arabije. Trenutno u toj zemlji vlada razarajuća pat situacija između Assadovog režima i njegovih protivnika.

Je li Arapsko proljeće zbog toga propalo? I je li san o arapskom demokratskom pokretu, san o slobodi i pravnoj državi, o životu u dostojanstvu tri godine nakon samospaljivanja Mohameda Bouazizisa sada prekinut?

Nalazimo se tek na početku

Na prvi pogled se čini kao da su pesimisti imali pravo: Ni u jednoj arapskoj državi u tranziciji ne može biti govora o demokratizaciji. Pojedine države u tranziciji se čak nalaze na ivici kolapsa. Ipak ovo mišljenje onemogućava pogled na kompleksnu i heterogenu stvarnost. Konačna presuda bi bila preuranjena jer mi se nalazimo tek na početku radikalnih promjena što bi moglo trajati desetljećima.

Bez sumnje je situacija frustrirajuća i za arapske demokratske aktiviste i za zapadne promatrače. Ipak zaključiti iz negativnog razvoja događaja u Tunisu i Egiptu i katrastrofalnog razvoja u Siriji da demokratski razvoj u arapskim zemljama nema šansi bilo bi preuranjeno. Jer povijesno iskustvo nas uči da put od diktature do demokratije nije samo dug, već i rijetko protiče pravolinijski.

Osim toga postupci postrevolucionarnih elita su odlučujuće doprinijeli ovoj frustraciji i blokadama: Umjesto da se potrude ostvariti novi nacionalni konsenzus, sekularne i islamističke snage se upliću u besmislene, ideološke rovovske borbe. Pri tome su potcijenile izdržljivost snaga starih režima - i time omogućile njihov privremeni povratak.

Povratak arapskih građana kao faktora moći

Tri godine nakon početka ustanka postoji i povod za optimizam: Više od 100 miliona Arapa žive slobodnije nego prije. Ljudi koji žive između Maroka i Iraka su se oslobodili rigidnog represivnog sistema straha. Čak je i u bogatoj, konzervativnoj zaljevskoj monarhiji Kataru pritisak za provođenjem reformi veći nego ikada. Građani, prije svih žene, se brane od nedostataka vlasti i glasno traže svoje učešće.

No arapska "Revolucija časti" je promijenila kolektivnu svijest Arapa. Vjera u promjene na miran način je sveprisutna. Doživljavamo povratak arapskih građana kao faktora moći. S obzirom na tu promjenu svijesti i zbog toga jer se socijalno-ekonomski razlozi ustanka nisu promijenili, revolucija će trajati još nekoliko godina.

Autor: Loay Mudhoon

Odgovorna urednica: Jasmina Rose