Pusta bosanska sela

Bosna i Hercegovina je jedna od najruralnijih zemalja u Evropi jer oko 60 posto stanovništva živi u ruralnim područjima, bilo da se ona nazivaju selima ili rijetko naseljenim opštinama. Od evropskih zemalja samo Crna Gora, Finska i Irska imaju veći procenat ruralnog stanovništva. Ipak bosanska sela sve su praznija, čak bi se moglo reći da izumiru. Mnogi iz sela odlaze, a vrlo rijetki su oni koji se vraćaju da tu stalno žive. Statistike kažu da se u posljednjih nekoliko godina oko 100 000 ljudi iz cijele BiH doselilo u dvadesetak većih gradova. U Republici Srpskoj se samo u Banjaluku i Bijeljinu za jednu godinu se doselilo oko 3.000 ljudi.

Malo ljudi u selima Srebrenice

Na području opštine Srebrenica nakon nekoliko godina povratničke euforije u ratu prognanih Bošnjaka, poslednjih godinu-dvije povratak kao da je krenuo obrnutim smjerom. Sve više je onih što se ponovo sele iz Srebrenice. Nakon rata se inače vrlo malo građana srpske nacionalnosti iz ove opštine vratilo u svoja sela, tako da, u ovom slučaju, sada gotovo i nema ko ni otići, osim starijih koji sve više umiru. Masovnom napuštanju sela doprinosi nedostatak puta, škole, prodavnice, ambulante, pošte i sličnih usluga koje su osnovni uslovi za normalan život i opstanak. Mladi ljudi u dvadesetim godinama, Srebrenicu i druge slične, manje sredine, napuštaju kako bi se školovali, a većina ih se ne vraća u rodno mjesto jer u njemu ne vide nikakvu perspektivu.

Bili smo u posjeti Mjesnoj zajednici Toplica na dvadesetak kilometara od Srebrenice. Magistralni put prolazi vrhom visoravni nad čijim padinama sa obje strane puta su razbacana sela. Većina kuća u bošnjačkim, srpskim kao i dva-tri prijeratna romska sela, sada je prazna ili u njima živi samo po neki stariji stanovnik. Na kilometar-dva od asfaltnog puta idemo makadamom kroz šumu ka nekadašnjem selu Trubari. Kraj puta su tri kuće. Bolje reći jedna daščara i dvije vile, u kojim očito niko ne stanuje. U daščari živi starac Juso Kabilović sa suprugom Safijom. Za vrijeme naše posjete ona nije bila kod kuće. Muž kaže da je otišla "malo u goste kćerki u Makedoniju". Juso je 32 godine bio rudar u srebreničkom rudniku olova i cinka Sase. Tu je imao veliku kuću koja je u ratu izgorila, u ratu je izgubio i dva sina.Tamo gdje je ranije živio se više ne želi vraćati. Daščaru je krajem prošle godine napravio ovdje. Prije toga je godinama bio izbjeglica u kolektivnom centru Ježevac kod Banovića. Safija i on žive od 325 maraka njegove penzije.

"Eto kako živimo, puše na sve strane. Ni vatru u šporetu čestito ne smijem naložiti. Malo zaspim pa se budim, plašim se zapali’ će se", priča Juso. “Nema nigdje nikog, u ovim lijepim kućama do mene niko ne živi. Najbliži komšija mi je Nezir, ali on je daleko", kaže Juso u šali predstavljajući nam svog prvog komšiju Nezira Šabanovića kojeg zovu Hadžija.

"Nemam s kim ni kahvu popiti, sad kad mi nema žene, pa pričam sa pticama. Da mi je makar jednu-dvije koze da nabavim, da imam malo mlijeka. Za hranu moram moliti jednog prevoznika da mi kupi. On naiđe tamo glavnim putem, a prodavnice nema do Srebrenice. Sad imam vode na izvoru tu blizu kuće. Ljeti je nema pa ne znam šta ću. Poljski WC od ćebadi mi naparavio rođak. Nadam se biće bolje u kući koju mi je načelnik obećao da će se praviti na proljeće".

Prazne kuće napravljene donacijama

Njegov, nekoliko kilometara udaljeni komšija, Hadžija Nezir Šabanović, koji se tu zadesio, vratio se ovdje prije deset godina. Sedam godina prije toga bio je u Americi, zaradio nešto novca i odlučio da se vrati. Ovo je njegova priča:

“Smatrao sam tada da će povratak teći sve bolje, ali sad vidim da je svakim danom samo gore. Vidjeli ste i sami dolazeći ovamo ove divne kuće koje vrijede sigurno svaka po 100 000 maraka. U tim lijepim kućama sa fasadom, kojih je u ovom kraju, donacijom jedne britanske fondacije urađeno tridestak, živi svega nekolicina, mahom starijih žitelja. Druge vlasnicima povremeno služe kao vikendice a u neke nikad niko i ne zalazi. U susjedno selo Tokoljaci vratilo se i živjelo je sedam-osam porodica koje su obrađivale zemlju, imale pčele i držale stoku. Odselili su svi, samo su ostala dva starija čovjeka. Tako isto u Katanićima bio je šest-sedam godina jedan povratnik sa porodicom. Dijete mu je išlo u školu najprije ovdje, a onda u Skelane. Sad ide u više škole tako da je i on sve napustio i odselio. Ništa bolje nije ni u srpskim zaseocima. I tamo živi samo po neko. Kad hoću sa nekim kahvu popiti ili riječ progovoriti moram ići po dva-tri kilometra najbližem komšiji."

Ovo su riječi Nezira Šabanovića koji nas vodi u centar Mjesne zajednice Toplica. Kraj samog asfaltnog puta je središnje selo koje se zove Jezero, mada je bez vode. Voda za piće ovdje je dovedena iz nekoliko kilometara udaljenog izvora. Kuće bošnjačke i srpske su jedne kraj drugih. U sred sela novoigrađena škola, ambulanta i crkva. Čak i tenisko igralište je kraj jedne kuće u kojoj je nekada, dok je bilo stanovnika bila prodavnica i kafana. Tu je i seoski fudbalski stadion. U selu u dvije kuće živi samo četvoro žitelja.

“Živimo jedva, nemam nikakvog primanja. Majka mi je stara i stalno je bolesna. Majka ima nešto oko 200 maraka penzije. Ja posijem nešto malo povrća i tako preživljavamo", kaže Fatima.

Njihov komšija Hamed Osmanović živi sa bolesnom ženom. Ima nešto malo invalidnine i jednu ovčicu sa dvoje jagnjadi, za koju kaže: “Volim je više nego opštinu jer od nje više koristi imam. Od opštine niti od bilo koga drugog, ništa nisam dobio. Teško je ovdje živjeti. Najgore je što nema ljudi", kaže Hamed.

Razloga za napuštanje sela i manjih mjesta ima više, čak bi se moglo reći da svako selo ima neki svoj poseban razlog zašto ga ljudi napuštaju. Međutim osnovni motiv za dolazak u veće sredine je to što su u njima smještene sve važnije državne institucije, pa je veća i mogućnost zaposlenja.