Rat u Srebrenici očima dječaka

Kako su to oni doživjeli i šta im je ostalo u sjećanju pričaju Adem Mehmedović, profesor istorije i novinar, Sejdalija Suljić, učitelj i Ahmed Ustić, berber i frizer. U Srebrenici ih svi znaju i oslovljavaju nadimcima Ado, Učo i Brico.

Sejdalija Suljić ili Učo je učitelj u seoskoj školi u Osatu. Rodio se u blizini u selu Urisići nadomak rijeke Drine i tu je živio do '92. godine. Na početku rata imao je šest godina kada mu je  poginuo otac. Sa amidžom i ostalom familijom iz sela je izbjegao u Srebrenicu.

„Tog dolaska i prve ratne godine se gotovo ne sjećam. Tek kasnije kada sam krenuo u ratnu školu u Srebrenici sjećanja su mi jasnija. Sjećam se da smo često bili gladni, nije bilo hrane. Još veći problem je bila so koje nije bilo. Sjećam se da su moji so držali u malim paketićima kao što u filmovima sada vidite da dileri pakuju drogu“, priča 'Učo' sa osmijehom na licu i nastavlja. „Davali su nam malo da liznemo i to ti je sve za danas. Često ni tog jednog 'liza' nije bilo. Sjećam se da ovih šuma, koje su ponovo izrasle, oko Srebrenice nije bilo. Sve je to bilo isječeno, iskrčeno, čak se i korijenje iz zemlja vadilo, jer su se drva ložila za spremanje hrane i ljeti a zimi i za grijanje."

"Sjećam se kada mi je školski drug ranjen"

Adem Mehmedović, Ado u Srebrenicu se vratio prije nekoliko godina. Dvije godine je stariji od Uče sa kojim je narazdvojni prijetelj više od dvadeset godina od kako ih je, kako kaže „ratna sudbina povezala". Ado je profesor istorije. Nema posla u školi pa već nekoliko godina radi povremeno kao novinar. Rođen je u Sastavcima zaseoku Sućeske kod Srebrenice.

Ado priča kako rat na svima ostavi posljedice. „Bez obzira što sam ja imao osam godina kada je počeo rat, neki momenti se urežu u sjećanja i ostaju do kraja života. Moje selo je bilo na prvoj liniji razgraničenja i sjećam se svakodnevnog granatiranja, sjećam se odjeka granata kao i toga da smo mi, sva djeca i žene iz sela čim počne granatiranje išli u jednu kuću gdje granata nikako nije mogla pasti. To nam je bila svakodnevica. Čim se čuju tenkovi na brdu Koprivno trčali bismo u tu kuću. Sjećam se kad mi je školski drug ranjen kao sad da gledam njegovo lice zgrčeno od bola i krv kojom je bio obliven."

Kaže kako je mnogo tih momenta koji se neizbrisivo urežu u sjećanja, ali napominje da je nekad bilo i lijepih. „Sjećam sa tako momenta kada sam dobio mlađu sestru. Bio je veliki snijeg a majka kada je sa sestrom došla iz Srebrenice i odnekud donijela bombona, koje su čini mi se bile najslađe bombone koje sam u životu jeo“.

Na pitanje kako se tada živjelo u selu Ado odgovara: „Roditelji su se trudili da nam, koliko je to bilo moguće, olakšaju život. U selu je za razliku od grada ipak bilo malo više hrane ali bilo je i tu teških trenutaka. Sjećam se da smo jedno vrijeme zbog borbi morali otići iz sela. Živjeli smo neko vrijeme u starom radničkom kontejneru. Bila je zima, nije bilo hrane. Moja majka je skuhala neki grah koji smo svi jeli iz jedne velike ćase ali graha je bilo tako malo da smo kao u onim šalama 'lovili grašku u tanjiru'. Ja sam ga nazvao trkaći grah jer to je bila više voda nego grah".

Upitan da kaže koji momenat mu je ostao najupečatljiviji u sjećanju Ado kaže: „Jul '95. nikad neću zaboraviti. Srebrenica je padala, otac je kroz šume sa drugim ljudima krenuo ka Tuzli. Majka, sestra i ja smo krenuli u Potočare. U Potočarima je bila nepregledna masa ljudi. Toliko ljudi nikad prije nisam vidio. Svi su nekud hodali sa istim, tužnim izrazom lica, ne znajući šta ih čeka. Kad je došla naredba da žene sa malom djecom krenu u autobuse mama je sestru koja je imala godinu i po nosila u naručju a mene je držala za ruku. Kada smo došli do autobusa jedan vojnik je majci rekao: „Ti sa bebom prođi a mali ide na ovu stranu“ i tako me odvojio. Ništa mi nije bilo jasno, svijet se srušio. Vojnik me je poveo nekoliko metara dok je mama ostala stajati  kao ukopna, ukočena od šoka. Nakon minut dva koji su meni izgledali kao vječnost i tih nekoliko koraka zaustavio nas je drugi vojnik i rekao: „Pusti to dijete ima ih dovoljno odvojenih". Valjda je bio nadređen ovom prvom ne znam, dok je ovaj mene pustio i šutnuo nogom nazad majci tako da sam se zapetljao u neku žicu i sav izgrebao. Mati me je izvukla i uvela u autobus koji je značio spas", sjeća se Ado.

Mirisalo je da će se nešto ružno dogoditi

Ahmed Ustić ili Brico je rat dočekao u tinejdžerskoj dobi. Imao je 17 godina i sjeća se mnogo detalja: „Kada se to počelo dešavati sve mi je izgledalo nekako čudno. Nešto se zbiva a ne znaš šta je, bilo je to neko novo iskustvo nepoznato i šokantno. Naglo je dosta ljudi iz Srebrenice otišlo, grad je ostao pust. Neka neizvjesnost i napetost se osjećala u vazduhu. Mirisalo je da će se dogoditi nešto ružno“, priča Brico i na pitanje koji su najteži momenti koje je preživio: „Za mene su to bili gubitci članova familije, prijatelja. Čudno je to kako se čovjek navikne na smrt kad ona postane svakodnevna. Čula otupe valjda. Ako pogine čovjek a nije u pitanju neko od bliskih smrt kao da te ne dotiče. Mene su postavili da budem u službi čuvanja ratne bolnice. Smrt sam gledao svakodnevno, nije bilo zavoja i drugog medicinskog materijala, nije bilo lijekova. Ljudi su umirali od naizgled bezazlenih rana".

O padu Srebrenice i odlasku iz nje Brico kaže kako tri dana nije mogao jesti ni piti prije nego što će krenuti iz Srebrenice. „Jednostavno smo imali osjećaj da se mora pobjeći odatle jer obruč se stezao i postajalo je sve smrtonosnije. Otišao sam kao bez glave za kolonom odraslih. Toliko sam bio u šoku da se nisam sjetio ni stigao pozdraviti sa svojima. Nisam ni poljubio sestru i mater koje su ostale. Imao sam sreću da preživim".

Brico se odmah nakon rata vratio u Srebrenicu. Sada, kao oženjen čovjek sa dvoje djece, nastavio je tradiciju, porodični biznis. Djed, amidža, tetka i otac su bili frizeri i brice a sada je i on. Sin Redžep će kaže studirati ali ipak uči i zanat. Zlu ne trebalo.

„Vratio sam se da nastavim život u svom gradu. Nisam bio zadojen ratom, gledao sam samo da izvučem živu glavu i zato danas nemam problema sa ljudima. Susrećem se i družim sa svima. Imam puno prijatelja Srba koji razmišljaju kao i ja. Mnogi od njih su izgubili kao i ja dosta najmilijih jer rat ne pita. Patent kako ja to kažem za naš dalji život i život naše djece je život u miru, dijalog i fer saradnja", kaže Brico.

I Učo i Ado i Brico su za kraj rekli još i ovo: „Jedni na druge smo osuđeni, valja nam zajedno, nema druge..."