Srebrenica reportaža holandski vojnici

Hans Thijsen: "U prve tri sedmice po povratku nisam se usuđivao da idem u krevet. Bojao sam se svojih noćnih mora. Počinješ da shvataš šta se desilo. Samo kad bih se napio mogao sam da odspavam sat vremena, a potom bih se uz krike budio...

Ovako priča jedan vojnik "plavih šljemova" dvadeset godina nakon svega.

Hans Thijsen: "Čitav svijet te kritikuje i psuje, bilo je to nepodnošljivo. Posebno zato jer vjeruješ da si dao sve od sebe. Naravno da si svjestan da su stvari izmakle kontroli, ali sam odista pokušao da spasim sve koje sam mogao. A ovdje u Holandiji ti ljudi stalno govore: "To si uradio pogrešno, ovo si uradio pogrešno....U jednom trenutku više ne možeš da slušaš i samo kažeš: Pustite me na miru."

Na cijelu ovu priču ponukao me jedan članak u novinama. Genocid pred čima UN-ovih vojnika. Nešto u tom članku mi je ostavilo gorak ukus u ustima. Da li autor članka svoje procjene o ljudima koji su bili tamo donosi na osnovu onoga što zna danas?

Anne Mulder: "Kada sam se vratio bio sam kao zombi. Totalno poremećen, apatičan. Mediji su nas radikalno kritikovali, nisam to mogao da podnesem. Nisam više čitao novine niti sam gledao televiziju.

Anne Mulder me dočekuje u svom poslaničkom birou u Den Haagu. Nakon povratka doživio je nervni slom, a nakon oporavka je odlučio da se bavi politikom - s namjerom da se holandski vojnici nikada više ne pošalju u takvu situaciju u kojoj se on našao.

Razgovarao sam i sa Ebelom Dijkmanom - u muzeju, bivšem koncentracionom logoru Westerbork.

Tokom razgovora sa Ebelom, Anneom i Hansom mi je postalo jasno da nema jednostavnih odgovora na moja pitanja.

12. mart 1993, Srebrenica

Bez saglasnosti nadležnih tijela francuski general Philippe Morillon, komandant UN-ovih trupa u BiH, okružen hiljadama Bošnjaka izgovara rečenicu: "Od sada se nalazite pod zaštitom UN-a."

Ebel Dijkman: "Tih godina smo uspostavili novu vrstu brigade. Mobilna padobranska brigada. Nova igračka za vojsku. Naš ministar odbrane je rekao da tri bataljona te brigade mogu da se pošalju u BiH."

Mandat zaštitnih trupa UN-a (UNPROFOR-a) je bio da "plavi šljemovi" budu neutralni u sukobima i da nadziru primirje. U zaštićenim zonama (Save Areas) UNPROFOR je trebalo da sprovede razoružanje zaraćenih strana i zaštiti civilno stanovništvo.

4. Januar 1995: Prvi holandski vojnici bataljona Dutchbat stižu u Srebrenicu.

Hans Thijsen: "Enklava je bila područje od oko 20 puta 20 kilometara. Ustvari, bila je to dolina okružena brdima, par cesta i par prevoja."

Anne Mulder: "Prvo što sam pomislio bilo je - UN ovdje ne kontroliše situaciju. Neugodan osjećaj. Drugo: Enklava je bila u okruženju. Već prvog dana sam vidio da su snage bosanskih Srba po brdima okolo rasporedile artiljeriju. Mogli su nas dole u enklavi gađati svaki dan. Treće: već prvog vikenda nakon što smo došli, jedan kolega je nagazio na minu i ostao bez obje noge."

Hans Thijsen: "Bilo je sve vrlo konfuzno i teško nam je bilo razumjeti šta se dešava. Znao sam odranije da nas čeka težak zadatak. Trebalo je da razoružamo Bošnjake u enklavi. Ali kako da to učinite bez primjene sile, ako oni sami ne žele da predaju oružje? S druge strane imaš naredbu - ne miješajte se! Komande koje smo imali bile su potpuno neprecizne i mi sami smo stalno "vrludali" ni tamo ni ovamo. Bio je to užasan osjećaj."

Ebel Dijkman: "Početkom aprila grupa od oko 80, 90 kolega je otišla na odmor. Trebalo je da se vrate nakon sedmicu dana. Međutim, Srbi su zatražili da 80 ljudi ostane u Zagrebu. Nova grupa od 80 ljudi otišla je na odmor i tek onda je trebalo da se vrate oni iz Zagreba. Ali ni to nije dozvoljeno."

April 1995: Snage bosanskih Srba su blokirale snabdijevanje UN-ovih vojnika. Sve je manje hrane i benzina. Zbog blokade se broj holandskih vojnika smanjio sa 650 na 450.

Direktno iza kruga fabrike u Potočarima uzdižu se brda. Da li je to što su tamo poslani padobranci bila prednost? Ili holandski ministar odbrane uopšte nije poznavao teren kada je potpisao naredbu o slanju svojih vojnika. Kako je ono rekao Ebel? "Nova igračka za vojsku?"

24. maj 1995: Francuski general Bernard Janvier, nakon dva mjeseca na funkciji komandanta UNPROFOR-a u BiH, predlaže Vijeću sigurnosti da se napuste zaštićene zone.

Hans Thijsen: "Tokom maja i juna situacija eskalira. Sve češće se puca. Bila je to neka vrsta spirale. U junu su dvojica naših vojnika uzeta za taoce. U jednom trenutku srpske snage izvode i dva tenka koji se voze tamo-amo ispred nas."

Ebel Dijkman: "Srbi su pucali svaki dan i svaku noć na naše ljude. Ali svake noći su i Bošnjaci išli i ubijali po okolnim srpskim selima. To je vjerovatno i razlog zbog kojeg je naš komandant nakon tog rata rekao: nema tu "good Guys" i "bad Guys (dobrih i loših momaka). Svaki dan se pucalo, svaku noć se pucalo."

6. Juli 1995: UN-ova osmatračnica „Foxtrott“, jugoistočno od Srebrenice javlja: nalazimo se na udaru srpskih tenkova. Pukovnik Tom Karremans, komandat holandskog bataljona u štabu u Potočarima, traži intervenciju zračnih snaga NATO-a. General Nikolai iz UN-ove komande u Sarajevu to odbija. Obrazloženje - ne želi da riskira prekid mirovnih pregovora.

Ebel Dijkman: "U noći između 6. i 7. jula srpske snage počinju da bombarduju cijelo područje i kreću pješadijom. Većina vojnika na našim osmatračnicama je iznenađena i pada u zatočeništvo srpskih snaga. Prebačeni su u Bratunac."

8. juli 1995: Prilikom povlačenja sa jedne osmatračnice gine holandski vojnik Raviv van Renssen. Na njega je jedan Bošnjak bacio ručnu bombu.

Srbi nisu marili za "plave šljemove" niti su ih uzimali zaozbiljno, Bošnjaci su ih smatrali kukavicama jer se ne bore. UN-ovi vojnici su se našli između dva fronta. Možda su i zbog toga Bošnjaci uzimali holandske vojnike kao taoce. "Bili smo bijesni i očajni", kaže jedan od vojnika.

9. juli 1995, 8 sati: Pada osmatračnica „Sierra“ jugozapadno od Srebrenice. UN-ovi vojnici u bjekstvu javljaju u komandu u Potočare: teška artiljerija izvučena na položaje po svim okolnim brdima.

17.30: Snage bosanskih Srba nalaze se na kilometar od ulaza u Srebrenicu

18.15: Pada osmatračnica "Delta" na jugozapadu zaštićene zone

10. juli 1995, u ponoć: Holandski bataljon iz komande u Potočarima ponovo traži intervenciju zračnih snaga NATO-a. Šalje i preciznu listu ciljeva za napad: 15 tenkova i artiljerijskih položaja snaga bosanskih Srba.

5.30 sati: Oko 40.000 ljudi iz okolnih sela bježi u samu Srebrenicu

8.30: UN-ov štab u samoj Srebrenici obavještava da se grad nalazi na meti artiljerije snaga bosanskih Srba

Anne Mulder: "Razgovarao sam sa svojom majkom telefonom. U tom trenutku počela je paljba. Raketni bacači. 24 eksplozije, bum, bum, bum.... Onda dvije minute pauze za ponovno punjenje, pa opet.

10. juli 1995, 9.30 sati: Komanda UN-a u Sarajevu ponovo odbija podršku zračnih snaga.

Hans Thijsen: "Mnogi naši vojnici su se bojali. Slušao sam šta kažu i govorio: "Znam, znam ovdje nije sigurno, pazi dobro na sebe." Ne mogu da im kažem: "I ja se bojim." Bio sam supervizor za niže oficire, morao sam da pazim šta im govorim. Bilo je to jako teško."

11. Juli 1995, 6 sati: 30 holandskih vojnika našlo se u zarobljeništvu srpskih snaga

Oko 8.00 sati major Franken, zamjenik komandanta, ponovo traži podršku zračnih snaga NATO-a.

11.00 sati: 40 aviona NATO-a kruži iznad Jadranskog mora i čeka na komandu za akciju.

12.00 sati: Svi punktovi UN-a na jugu enklave su u rukama snaga bosanskih Srba.

17.05 sati: Telegram iz Srebrenice Visokom komesarijatu UN-a za izbjeglice:Hitno! Hitno! Hitno! Polovina zaštićene zone je zauzeta. Molimo da nam pomognete svim raspoloživim sredstvima!

Hans Thijsen: "11. jula sam bio uključen u evakuaciju bolnice u Srebrenici. Bio je to totalni neuspjeh jer sam se našao pod vatrom. Ostao sam štabu u Srebrenici i s posljednjim vozilom koje smo imali, natovarivši evakuisane ljude iz bolnice krenuo ka Potočarima. Ja sam vozio, a oko mene su eksplodirale granate. Jedna je pala na deset metara od mene. Bojao sam se..."

11. juli 1995, 19.32 sati, Zagreb: General UN-a Janvier odbija da potpiše naredbu o aktiviranju zračnih snaga NATO-a

Hans Thijsen: "Bio je rat. Na sve strane mrtvi. Mi smo se izvukli iz Srebrenice i stigli smo u Potočare. A tada su stigli ljudi u bijegu. Ludnica! Mnogo, mnogo ljudi u totalnoj ludnici, a ja sam se nalazio usred svega toga."

Anne Mulder: "Napravili smo rupu u ogradi. Kroz nju su ulazile žene s djecom, u rukama fotoalbumi, ulazile su starice. Mi smo ih pustili da uđu jer su tu bili sigurni. U kampu je bilo neizdrživo. Hiljade ljudi na vrlo malom prostoru. Nisu imali ništa za jelo. Totalno ludilo. Mislili smo da bi pravi pakao mogao nastati ako bi još povrh svega izbila neka epidemija. Jedna žena se porodila usred tog meteža i smrada. Morate to zamisliti: hiljade ljudi sabijeno na malom prostoru, bez vode, bez sanitarnih prostorija."

Hans Thijsen: "Bili smo bespomoćni. Prvi srpski vojnici su išli prema nama i ti shvataš: potpuno si bespomoćan. Nalazili smo se u dolini, svuda iznad nas položaji bosanskih Srba, teško oružje usmjereno na nas, a mi nemamo čime da im se suprotstavimo. Zamisli da smo otvorili vatru - oko nas 40.000 ljudi! Ako bilo šta pođe po zlu, biće mnogo, mnogo žrtava. Ustvari ne možeš ništa. Postaješ talac situacije."

12. juli 1995, Bratunac: General Mladić traži od pukovnika Karremansa da preda sve Bošnjake. S obzirom na situaciju, Karremans pristaje.

13. do 15. jula: Snage bosanskih Srba razdvajaju muškarce od žena. Počinju deportacije.

Anne Mulder: "Situacija je bila nepodnošljiva i za Bošnjake. I oni su htjeli da se maknu odatle, shvatali su da tako ne mogu. Ali, da li su dobrovoljno učestvovali kada su transportovani? Ne vjerujem. U svakom slučaju stigli su autobusi. Naš plan je bio da pratimo konvoje sve dok ne stignu na sigurnu teritoriju. Ali čim bi autobusi bili van vidokruga našeg kampa u Potočarima, naši vojnici su razoružani, a bošnjački muškarci poubijani."

Ebel Dijkman: "Kući smo stigli 23. jula. Nedjelju dana poslije sam otišao na godišnji. Tri sedmice poslije sam se vratio sa odmora i u novinama je pisalo šta se desilo. To je bio prvi put da sam čuo za to."

Hans Thijsen: "Da je bilo žrtava sam znao. Već 10. jula sam bio svjedok kako je poubijano svo stanovništvo jednog sela. Stojao sam i posmatrao dvogledom šta se dešava. Ali o masovnim pogubljenjima sam nešto načuo tek kada smo bili na putu ka Zagrebu. Tek tada sam počeo da shvatam šta se odista desilo. Do tada o tome nisam ništa znao. Bio je to totalni šok."

Ebel Dijkman: "Kada sam čuo za to, mislio sam: to ne može biti istina. Ali za nekoliko dana se ispostavilo da je to tačno. Onda znaš činjenice, onda znaš da je to stvarno bilo tako. Onda postaneš bijesan, ali ne na Srbe. Na Ujedinjene nacije. UN stoji za United Nations, mi smo to nazvali United Nothing (Ujedinjeno ništa). To je bio novi naziv za UN."

Anne Mulder: "Ubzo nakon povraka počele s kritike."

Hans Thijsen: "Prvih sedmica po povratku bili smo tretirani kao heroji. Iznenada smo postali loši momci. Užasno sam se osjećao."

Anne Mulder: "Imao sam još svoju uniformu Dutchbata, jednom sam u njoj bio u gradu. Ljudi su počeli da me psuju. Htio sam samo da pobjegnem odatle. Uzeo sam 10.000 dolara, kupio kartu za Meksiko i tamo sam ostao šest mjeseci."

Hans Thijsen: "Počeo sam ponovo da radim u vojsci. Od ministarstva unutrašnjih poslova smo dobili poziv na razgovor, da preradimo traume koje smo doživjeli. Ali to uopšte nisu bili razgovori koji bi bili terapija, nego smo bili saslušavani četiri, pet dana. To je odista bilo unakrsno ispitivanje, kao da smo osumnjičeni."

Anne Mulder: "Problemi su počeli mnogo kasnije. Imao sam nesanicu, iznenada bi me oblio znoj, počeo bih da drhtim. Nisam više mogao da izdržim, potražio sam pomoć psihologa. Bilo je to 2002. godine."

Hans Thijsen: "Posebno 1998. je bilo teško. Tada su počeli izvješaji o pregaženim ljudima u Srebrenici. Jednom su pisali da sam to bio ja, jednom da je to bio moj nadređeni. Niko me nije pitao šta se odista desilo. Da, nastavio sam da vozim nakon što je neko pao pod naše vozilo natovareno ljudima. Svi smo bili u bijegu pred granatama i u suprotnom je moglo izginuti još više ljudi. Onda je došla istraga, saslušavanje. Prvo si svjedok, a onda osumnjičeni. Konačno sam se 2000. našao pred sudom. Bilo je odista...ne znam....možemo li napraviti malu pauzu?....(nekoliko minuta kasnije) Na kraju sam oslobođen. Ali su mi rekli: "Mogao si da uradiš to i to..." Zar odista neko vjeruje da bih ja namjerno nekoga zgazio? Kako danas izlazim na kraj s tim? Šutim. Ne govorim nikome gdje sam bio.

2005. sam ponovo otišao tamo, u Bosnu. Sreo sam ženu koju sam tokom rata spriječio da se objesi. Skinuo sam je tada sa štrika. Prepoznali smo se tamo. Bilo je to nevjerovatno. Bilo mi je nakon toga mnogo bolje.

Razgovarao sam sa mnogima tamo u Srebrenici. Mnogi od njih vrlo dobro razumiju šta smo radili. Imaju i neku vrstu zahvalnosti. Neke žene iz BiH koje sam sreo ovdje u Holandiji kažu: "Naravno da ste pravili greške. Ali vi ste samo izvršavali ono što vam se naredi. Mi vas ne smatramo odgovornim zbog toga." Ovdje nas mnogi još uvijek smatraju krivcima. Mislim da ljudi u Bosni imaju realniju sliku svega. Vjerujem čvrsto u to. Mislim da je važnije šta ti ljudi misle o meni.

Postojala je jedna procjena: da bi se vojno branila enklava bilo je potrebno 50.000 ljudi, za neku minimalnu opciju je bilo potrebno barem 5000 vojnika. Nas je bilo 700."

Ebel Dijkman: "Od početka smo bili svesni da stvari neće izaći na dobro. Naš komandant je političarima govorio da je nemoguće to što traže. Ali, nisu oficiri šefovi, nego politika. Kad političari kažu da idemo, onda mi idemo."

Anne Mulder: "Cijela ta "dobronamjerna" politika, koja ne razmišlja o realnim problemima, potpuno je promijenila moju sliku o politici uopšte. To razlog zašto sam počeo time da se bavim. Ne želim da se ikada više tako naivno uđe u rat."

16. Juli 2014, Den Haag: Prema jednoj sudskoj odluci Holandija snosi suodgovornost za masakr u Srebrenici.

Pitam se: Ko predstavlja državu Holandiju? Kome je upućena ova presuda. Tadašnjim političarima, koji više nisu na funkcijama? Političarima koji su danas na vlasti? Da li je to upozorenje da se ne donose lakomislene odluke o učešću u misijama? Ili je to namijenjeno vojnicima Dutchbata, dakle njima 450 koliko ih se nalazilo u Srebrenici tih julskih dana 1995. Da li je to presuda protiv Hansa Thijsena, Anne Muldera ili Ebela Dijkmana?

Možda na kraju ove priče i ne može biti zaključka kojim bi se svi zadovoljili. Ebel Dijkman me pozvao da obiđem krug po memorijalnom centru Westerbork. Ovo je mjesto sa kojeg je put koncentracionih logora Aušvic i Treblinka otišla Ane Frank i hiljade drugih Jevreja. U sigurnu smrt. Baš kao i Bošnjaci iz "Save Area".