Kako su Nijemci reagovali na novi film Emira Kusturice

Tako je kino OFF Broadway u Kelnu ponudilo sinhronizirane, ali i projekcije u originalu uz titlove na njemačkom jeziku. Očekivano, kino sala u terminu prikazivanja u originalu bila je poluprazna. Ipak, po različitim reakcijama na pojedine scene dalo se zaključiti da se radi o „šarenoj“ publici. Dok su se jedni gromoglasno smijali ili plakali, kod drugih bi reakcija izostala. Da li njemačka i balkanska publika jednako suštinski shvata bizaran spoj stradanja i ljepote života, krvi i meda ili mlijeka, da li guske koje se kupaju u krvi ili zmija koja pije mlijeko prizivaju iste političke i historijske reference u imaginaciji Nijemca i Balkanca - teško je reći. Jedno je sigurno – jezička lepeza originala teško je prevediva na njemački. „Mlada“, glavni ženski lik koji tumači Monica Belucci i jeste i nije njemačko „die Braut“ – jezički je tačno, ali izvan prijevoda ostaju sve kulturološke reference. Kada je u pitanju njemačka publika, reakcije variraju.

Filipa, koju smo zatekli na izlazu iz kino sale, dobro je upućena u redateljski opus Kusturice:

„Daleko su bolji njegovi stari filmovi, do filma „Crna mačka, beli mačor.“ Šteta je što su se stare ideje i motivi neprestano ponavljali, a isti motivi su u starijim filmovima puno originalnije korišteni nego u novijim. Ovaj film bih ocijenila ocjenom 7, a njegove ranije filmove čistom desetkom. Sviđa mi se što je rat prikazan na humorističan, ali i tragičan i poetski način. To je ono što mi se dopada.“

„Veličanstven, poetičan, film pun homora! Kada je u pitanju fotografija, priča je zaista ispričana na fenomenalan način, uzimajući u obzir specijalne efekte. Dobro je što su ti efekti bili podređeni priči, a ne obratno. Film na dobar način oslikava mentalitet ljudi na Balkanu“, reakcija je Martina iz Kelna, inače manje upoznatog sa ranijim filmovima Emira Kusturice.

Redatelj već prvim kadrovima uvodi gledaoca u temu rata. Tek usput postaje jasno da se radi o završnici rata u BiH, ali to nikako nije centralna tema. Iz dijaloga saznajemo o događajima koji su se dogodili nešto ranije – 1993, spominje se potpisivanje mirovnog sporazuma kojem su nazočile velike sile, znamo i da se radi o srpskim vojnicima, ali to u narativnom smislu ne znači ništa. Ko god bili likovi, kostur bi ostao nepromijenjen. Izvan fokusa ostaje i pitanje i ko je krvnik, a ko žrtva. Ukratko - svaki pokušaj da se na film primijene postojeće nacionalne matrice i narativi osuđen je na propast, jer je u fokusu individualna ljudska sudbina i tragedija. Prije nego što se na velikom platnu ukaže oružje, nekoliko gusaka kupa se u kadi punoj krvi. Bijelo krvavo perje otprilike dočarava simboliku koja će se ponavljati do posljednjeg kadra, a do kraja filma će se životinje i simbolički potencijal koji nose pojavljivati u različitim situacijama – od smijeha do suza. Ubrzo upoznajemo i protagonistu Kostu (Kusturica). Iz dijaloga vojnika saznajemo da je „čudan“ i da mu je ocu odrubljena glava. Fotografiju krvnika koji drži glavu njegovog oca mogli smo nešto ranije vidjeti u uglu Kostinog sobnog ogledala. Skoro do kraja filma Kosta jaše na magarcu, a vjerno ga prati i njegov jastreb. Početak filma odvija se u hercegovačkom krajoliku. Kusturica se nije mnogo trudio da razradi motiv nesretne ljubavi. Suština priče je sljedeća: Kosta se zaljubljuje u „Mladu“ (Belucci). „Mlada“ je meta muškarca iz prošlosti, koji je traži „živu ili mrtvu“, a upravo je zbog ove ljepotice italijanskog porijekla ubio suprugu i robijao tri godine. Međutim, ona je obećana kao nevjesta (zato „Mlada“) Žagi snajperisti (Predrag Manojlović), koji se iz rata u Afganistanu vratio sa jednim staklenim okom. Vjenčanje – jedan od najčešćih motiva u filovima Kusturice nije ni ovdje izostavljen. Žagina sestra (Sloboda Mićalović nije se dala zasjeniti pojavom Monice Belucci) voli Kostu i zato planira dvostruku svadbu - Žage i „Mlade“, svoju i Kostinu. Svadbu organizovanu protiv volje Koste i „Mlade“, naglo prekidaju „Mladini“ progonitelji. O ovim „međunarodnim akterima“ redatelj očigledno nije imao lijepo mišljenje, jer je koristio svaki kreativni alat da ih ponizi. Tako im je tokom filma oduzeo najveće oružje ljudske pameti – moć govora. Uprkos moćnoj vojnoj opremi koju posjeduju, njihova nespretnost ih često dovede u komične situacije. Tako jedan od njih propusti da primijeti Kostu i Mladu koji se kriju u bunaru, jer mu pažnju odvuče leptir kojeg pokušava uhvatiti i ubiti. Nakon što progonitelji spale sve prisutne na svadbi, gledalac ima priliku vidjeti još jednu od scena namijenjenih „jakom želucu“ – prizore ugljenisanih tijela svadbenih slavljenika. No, Kosta i „Mlada“ u bijegu uživaju u gotovo tinejdžerskoj ljubavi i strasti, sve dok „Mlada“ ne strada u minskom polju na jednom brdu. Fatalan susret s minom doživi boreći se za zmijom koja je pokušava ubiti. Petnaest godina kasnije, Kosta (sada kaluđer i duhovnjak) će se i dalje penjati uz strmo brdo, noseći kamenje u ruksaku i tako godinama njima zatrpavajući i oplemenjujući mjesto gdje je „Mlada“ stradala.

Puno više od fabule ostaju zapamćene groteskne scene sa krvlju i životinjama. U nadrealističkom duhu, Kosta ostaje bez uha, jer ga je pogodio geler. „Mlada“ mu ga nježno opet prišiva pri tom pjevajući pjesme – nonšalantno, kao da se radi o komadu poderane odjeće. Kokoš uporno i tvrdoglavo skače na vlastiti odraz u ogledalu, stado ovaca stradava u minskom polju, njihovi udovi i vuna lete posvuda, zmija pije mlijeko, jastreb čovjeku kljunom iskopava oko – rane, krv, bizarne povrede i smrt tokom cijelog filma servirani su kao na pladnju. Ipak, ne ostaju neprimijećeni ni poetski dijalozi. Upravo njima zahvaljući, gledalac je u stanju simpatizirati sa likom Koste. Upravo zato je potpuno svejedno na kojem mjestu i u kojem vremenu se dešava rat, kad svugdje podjenako ugrožava ono ljudsko u ljudima. Priznat će tako u jednom trenutku Kosta – Kusturica, da nije onaj stari, da nije ono što je nekad bio, poželjet će da se zakopaju ratne sjekire, reći će da je nešto u njemu davno umrlo, pa će upućeniji gledalac ostati zbunjen – da li iz dubine čuje autobiografiju, kao što čuje sličnost između fiktivnog imena – Kosta, i stvarnog prezimena – Kusturica. Možda se gledalac to ne bi ni pitao da na početku filma nije pročitao da se radi o nekoliko stvarnih događaja i nešto mašte.

A „kontroverznu biografiju“, po strani ne ostavlja ni njemački Der Spiegel (10.09.2017.), koji ostvarenje opisuje kao „picu sa previše priloga“. „Sa Na mliječnom putu Kusturica se vraća, nakon svih kontroverzi, slaveći ljubav, vjeru i nadu“, stoji u kritici Der Spiegela.

U konačnici, zanemarivi nisu ni specijalni efekti i produkcijska zahtjevnost. Fotografija često ostavlja bez teksta, a koliko je ponekad u filmu teško razlikovati „maštu i stvarne događaje“, toliko je teško odvojiti specijalne efekte od klasične montaže. Bez obzira na to što „die Braut“ nekako i jeste i nije „Mlada“, film ostaje shvatljiv sugdje i svakome. Možda svi nemaju isti smisao za humor ili isti želudac, ali smrt magarca – Kostinog ljubimca ili „Mlade“, njegova nježna briga o mjestu na kojem je stradala, neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Kulturološki kontekst ne znači puno ni kada je u pitanju jedna od slojevitih poruka filma – da je rat tragedija svugdje i svakome, da je njegova najveća žrtva upravo ljudska duša i da je umjetnost uvijek više priča o onome što je moguće, nego o onome što jeste.