Redžep Eminović – bosanski glas Hora bečkih dječaka

Nedjelja je poslije podne i Redžep Eminović konačno može skinuti svoju „radnu uniformu“; plavo-bijelo odijelo i kapu Hora bečkih dječaka. Iza njega su naporna radna sedmica, nedeljni prijepodnevni koncert u bečkom Hofburgu, poziranje za fotografije još jednog od silnih, dosadnih novinara i sada su, konačno, na redu sok i omiljeni kolač, kojeg je pripremila majka Mirsada. „Neka smo ga odmah na početku uslikali, da je on meni sad slobodan“, kaže Mirsada Eminović, „znate, ovo kod njega vam je pravi vojnički život, sve je isplanirano u minutu i on ima jako malo slobodnog vremena.“

„Oscar for the best parents“

Za plan po kojem se u Horu bečkih dječaka bruse talenti, zaista se može reći da je gotovo vojnički. U internatu u kojem borave tokom sedmice, dječaci svakodnevno do jedanest sati imaju nastavu, nakon ručka pa do petnaest časova su horske probe, a nakon toga su još tri sata ponovo u školi. Vikendom daju koncerte, a vrhunac svega su turneje, koje znaju trajati i po nekoliko mjeseci. „To nam je nekako najteže, kad nam ode, pa ga nema po dva mjeseca. Svaki put kad se vrati izgleda nam da je puno porastao, kao da nije onaj koji je bio prije. Ne brinemo se, znamo da je u sigurnim rukama i da mu je lijepo, ali nam nekad ipak puno, puno nedostaje“, priča Mirsada Eminović.

Redžo Eminović je već šest godina član Hora bečkih dječaka i već šest godina sa popularnim horom provodi više vremena nego sa vlastitom porodicom. Mala utjeha za roditelje i dvije sestre kojima toliko nedostaje su pokloni koje im Redžo sa turneja redovno donosi, tako vitrine u stanu Eminović krase meksički šeširi, japanske ikebane, a sa zadnje turneje po Americi roditeljima je Redžo donio Oscara „for the best parents“ – za najbolje roditelje! Ove će godine ponovo biti poklona iz Japana, Hor bečkih dječaka posjetiće naime japansku kraljevsku porodicu, a na školskom planu trenutno je i ponašanje za velikom carskom trpezom.

„Na turnejama je uvijek lijepo, ali najljepše je bilo u Americi, puno smo toga razgledali, a sviđa mi se i američka hrana, posebno hamburgeri i pice. U školi je takođe fino, samo kad su praznici, svi imaju slobodno, a mi imamo probe“, priča Redžo, tiho, pomalo stidljivo i gotovo nezainteresovano. „Eto, vidite koliko je to njemu sve normalno, on ako da ide na posao i uopšte neće o tome puno da priča“, pojasniće kasnije njegova majka Mirsada, „ali nama to nije normalno, znamo da ljudi mjesecima i godinama štede da bi kao turisti posjetili neka mjesta koja on redovo posjećuje. Ali eto, on je takav, možda bi bilo bolje da je malo prodorniji, vidjećemo kako će biti kad još malo poraste“, priča Redžina majka Mirsada.

Burek za Japance

I dok Redžo tako uživa u američkoj i japanskoj kuhinji, njegovim drugovima, i to baš Japancima i Amerikancima, mnogo bolje prija bosanska hrana. Otac Halid se prisjeća dana kada je Redžo tek primljen u poznati bečki hor. „Sjećam se da je bila jedna majka iz Japana, koja je na rastanku sa sinom ovdje u Beču dugo plakala. Onda smo je mi pitali zašto toliko plače, a ona je rekla da joj je teško, jer joj sin nema kome otići za vikend. Onda smo mi odmah rekli da dođe kod nas, i od tada je ovdje gotovo svaki vikend, sa Redžom se igra, a onda se čuje sa mamom putem interneta.

I drugi prijatelji ga redovno posjećuju i onda poruče šta bi jeli, sviđa im se naša domaća hrana, jedni bi burek, drugi bi sirnicu, a mi ih pripazimo, znate kako je kad su djeca daleko od kuće“, priča Halid. „Meni se od svega ipak najviše sviđa burek, dobro prija, a i praktičan je, može se i ponijeti“, kaže Redžin prijatelj, Japanac Kenši Ikeda, koji je u međuvremenu, nakon što se u internatu presvukao, stigao u posjetu Eminovićevima. I koji, više je nego očigledno, baš kao i Redžo, jedva čeka da prođe ovaj Redžin termin i da se dva prijatelja posvete svojim nedjeljnim aktivnostima; najnovijoj verziji jedne popularne kompjuterske igrice.

I mama i sin u “istoj firmi”

Za razliku od roditelja kojima je posebno stalo da im djeca postanu članovi Hora bečkih dječaka, i koji ih tako čak iz Japana ili Amerike šalju u bečki internat, roditelji Redže Eminovića njegovu horsku karijeru nisu planirali. Dapače, ona se desila manje-više slučajno. „Muž je ležao u bolnici jer je trebao biti operisan, tako sam Redžu onda ja morala voditi u školu u koju je bio krenuo. Ali sam onda morala izostajati na poslu u internatu Hora bečkih dječaka, gdje sam već duže zaposlena. I onda su mi tamo predložili da Redžo pođe sa mnom, da pokuša položiti taj test uz klavir. On je tamo odmah ponovio sve što su mu odsvirali, primljen je bez problema i tako od tada, takoreći, radimo za istu firmu“ šali se majka Mirsada.

Redžini roditelji kažu, istina, da bi voljeli ako bi se Redžo i nakon internata posvetio muzici, mada ga, dodaju, na to ne žele prisiljavati. „Dijete je i ovako pod pritiskom, a mi nećemo da mu stvaramo dodatni“, kaže otac Halid.

Za vrijeme zadnjeg boravka u Bosni, u Gornjem Rahiću, odakle porodica potiče, Redžo se upoznao i sa sevdahom; „ko zna“, kaže otac Halid „možda ga i to zainteresuje“. No o tome će Redžo razmišljati kasnije. Jer sada su, konačno, na redu kompjuter, igrice, mamini kolači i onih nekoliko slobodnih nedjeljnih sati, koje će radna uniforma Hora bečkih dječaka provesti - u ormaru!

Autor: Emir Numanović, Beč

Odg. urednik: Svetozar Savić