Republika Srpska? Gdje je to?

„U kakvu Republiku? Srpsku? Nikad čuo. Gdje ti je to? Aaa u Bosni…“, tako počinje reportažu o Republici Srpskoj novinar lista Velt (Die Welt) citirajući reakcije prijatelja i kolega na pomen da će da putuje tamo. „A to je već dobar znak!“ – piše Alan Pozener (Posener) u Veltu.

Užasne slike su prošlost

„Još prije 20 godina Bosna i Hercegovina je bila mjesto odakle su stizale stravične vijesti. Iz gradova poput Sarajeva i Mostara, Banjaluke, Višegrada i Srebrenice stizale su slike kuća u plamenu, kolona izbjeglica, vojnika, masovnih grobnica… Ali, te užasne slike su odavno prošlost koju i BiH sada polako može da zaboravi, jer došlo je vrijeme da se zemlja ponovo oktriva kao turističko odredište. I to njen srpski, hrišćansko-pravoslavni dio, Republiku Srpsku koja je crna rupa na turističkoj karti Evrope, i toliko nepoznata da imate osjećaj kao da se radi o mjesecu”, piše novinar Velta i napominje da je multikulturna slika BiH, kao iz Andrićeve ‘Na Drini ćuprije' zapravo samo nostalgično sjećanje.“ 1995. zemlja je podijeljena na dva autonomna entiteta: muslimansko-katoličku federaciju i srpsko pravoslavnu Republiku Srpsku.”

“Granica između entiteta je nekadašnja linija fronta iz građanskog rata. Kontrolnih punktova i vojnika više nema. Jedino što upada u oči jeste srpska trobojka pored puta što označava srpski dio države, takođe i natpisi koji su na ćirilici ali i posvuda iznikle nove crkve sa lukovičastim tornjevima. Ali, sa ove kao i sa one strane granice govori se isti jezik, svi pripadaju južnoslovenskoj etničkoj grupi naroda, i svi plaćaju ‚konvertibilnom markom‘ koja zapravo odgovara nekadašnjoj njemačkoj marki. Svi imaju istu jugoslovensku prošlost, svuda se pije šljivovica i svuda je ista balkanska kuhinja. I ovdje se turistima govori da je vrijeme mržnje prošlost, ali ipak nema ni približavanja jednih drugima.

Kao u propalom braku

Kao u jednom propalom braku svi žive u jednoj državi. Nijedan Srbin ne navija za bh. reprezentaciju, a državnu zastavu zovu ‚vartina zastava‘, i bez obzira što su džamije u RS obnovljene sredstvima EU one ostaju prazne kao što ostaju prazne i pravoslavne crkve u Federaciji BiH.“

Alan Pozener napominje da je Federacija u ovoj podjeli sa pitoresknim Mostarom, Sarajevom gradom zabava i hodočasničkim mjestom Međugorje dobila bolje karte. „No, čovjek može da posjeti oba dijela zemlje i to bi zapravo trebalo da učini. Jer, i u Republici Srpskoj ima ljepota koje treba otkriti: rafting i kajak u kanjonima u okolini Banjaluke, pecanje u kristalno čistoj vodi, skijanje na olimpijskoj Jahorini, vožnja maunti bajkom, planinarenje ili lov u planinama i prašumama Nacionalnog parka Sutjeska nad kojim jezde orlovi, a stanuju srne i jeleni, divlje svinje, vukovi i medvjedi.“

Novinar Velta napominje kako jedan od razloga da se posjeti RS mogu da budu i cijene. Jer, u RS je sve jako jeftino. “Sigurno da ćete ovako lijepu prirodu, kao na Sutjesci i Jahorini naći i u Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj, ali teško da ćete naći prenoćište s doručkom za 35 maraka (18 evra). Ili naprimjer u Trebinju svježu pastrmku s roštilja sa krompirom i spanaćem za šest maraka, e tu teško da možete naći zamjerku”, piše Pozner i napominje da se Trebinje, u kojem se možete prošetati osmanlijskim starim gradom i popiti kafu u austrougarskom dijelu grada pod čuvenim Platanima, nalazi samo pola sata od jadranske obale i preskupog Dubrovnika. “A na zelenoj pijaci pod platanima možete kupiti čuveni ‘sir iz mješine', domaću šljivovicu, povrće, med, suvo meso…”

Hiljade bijelih nišana i tri prsta

List dalje piše o Andrić gradu u Višegradu ili (kako ga autor naziva) 'Balkanskom diznilendu', koji je osmislio Emir Kusturica. "Emir Kusturica se krstio i prešao na pravoslavnu vjeru. Za njega je i Radovan Karadžić, koji je pred Haškim sudom optužen za genocid i druge zločine, heroj. A u kafićima Andrić grada vise fotografije ostalih heroja: Gavrila Principa ali i Vladimira Putina…” Pozner napominje da je Višegrad prije rata bio većinski muslimanski, zapravo je u gradu živjelo 70 odsto muslimana, a danas samo oko deset odsto.

“No, nijedan grad ne oslikava tzv. etničko čišćenje kao Srebrenica gdje je u julu 1995. ubijeno oko 8.000 ljudi. U Potočarima se mogu vidjeti hiljade bijelih nišana a na svakom stoji napisan stih iz Kur'ana na arapskom i srpsko-hrvatskom (bosanskom prim.red.). (…)

Tu je i Banjaluka, ranije industrijski grad a danas poznata zahvaljujući univerzitetima, kafićima i barovima. “Preko dana grad izgleda uspavan. Jer, mnogi stanovnici uživaju preko dana pored Vrbasa gdje pecaju i roštiljaju. Sve je idilično do trenutka dok ne dođu dvojica muškaraca srednjih godina, koji uzvikuju stare ratničke parole i uzdižu tri prsta, pozdrav srpskih nacionalista.

Igor posmatra scenu bez reakcije na licu. Ovaj gimnazijalac je lokalni heroj – najbolji banjalučki skakač s mosta. On se takmiči i u skokovima sa Starog mosta u Mostaru. A most koji su gradile Osmanlije, uništen u posljednjem ratu, je obnovljen - takođe zahvaljujući njemačkom novcu. Turistima koji borave u Dubrovniku stari grad u Mostaru i Stari most su omiljeni cilj, a turistički vodiči rado pričaju kako je obnova Starog mosta zapravo simbol prevladavanja mržnje i nasilja. No, stvarnost je ipak drugačija”, zaključuje Alan Pozener u listu Velt.

Zar Evropa nije ništa naučila iz tragedija XX vijeka?

Bečki list Standard donosi reportažu o izbjeglicama koji se preko Srbije pokušavaju domoći Evropske unije. “Maher i Gasen su uvjereni da njihov prijatelj Nur ima najbolje šanse: ‘Pogledaj se, pa ti već izgledaš kao Nijemac', kažu njih dvojica svom plavokosom 17-godišnjem prijatelju koji je zajedno s njima došao iz Alepa. Oni su prije 25 dana krenuli iz Alepa preko Turske, pa onda, kao i svi, preko Grčke, Makedonije za Srbiju. Stotine Sirijaca leže u parkovima u blizini željezničke i autobuske stanice u Beogradu. Djeca spavaju na kartonima, nema toaleta, skrivaju se u sjenke stabala od sunca… Izbjegli ne žele da kažu kako se zovu, ne daju se fotografisati ili registrovati jer strahuju da onda nikada neće doći na sigurno. A oni samo žele što brže dalje, preko mađarske granice u Njemačku. Maher i Gasen žele u Minhen; tamo imaju prijatelja. Već su dali 7.000 evra za bijeg. Na pitanje zar se nisu plašili smrti kada su se odlučili da se preko mora prebace prepunim čamcima izbjeglica koji se svakog časa mogao prevrnuti odgovaraju: ‘Zašto da se plašim? Iza mene je samo smrt, pa ako je i ispred mene smrt onda mi je potpuno svejedno‘, kaže 37-godišnji Maher. Pokazuje fotografiju svog dvogodišnjeg sina, a oči mu se pune suzama“, pieš Adelhaid Velfl (Woelfl) u listu Standard.

Napominje da je Srbija važna tranzitna zemlja za izbjeglice i da ih dvije hiljade dnevno pređe makedonsku granicu prema Srbiji. „Neki imaju dovoljno novca da se javnim prevozom prebace do mađarske granice. Mnogi žive u pansionima i hotelima, što je mnogima u Srbiji dobar biznis, ali ima i onih koji su bez novca i koji su smješteni u kampovima poput jednog u Krnjači na rubu Beograda. Čekaju da im bližnji pošalju novac. U Krnjači ih sada ima oko 90, dok ih je zimi, kada ne može da se spava napolju, zantno više.

A ukoliko Mađarska masovno počne da protjeruje ljude nazad u Srbiju u toj zemlji bi moglo doći do humanitarne katastrofe. ‘Nije valjda da Evropa ništa nije naučila iz tragedija XX vijeka', kaže Hans Šreder (Schroeder), rukovodilac UNHCR-a za Srbiju”, prenosi bečki Standard.