Psi su bolji od robota u spašavanju žrtava zemljotresa

Još uvijek je potpuno nejasno koliko se ljudi nalazi pod ruševinama koje su iza sebe ostavili zemljotresi u Turskoj i Siriji. Osoblje angažovano na izvlačenju stradalih praktično radi 24 sata na dan, uprkos tome što su šanse za pronalaženje preživjelih svakim danom sve manje. 

Postoji više mogućnosti da se sazna gdje se ispod brda šuta nalaze oni koji su još živi. Direktna komunikacija je uvijek moguća. Volonteri i humanitarni radnici prekidaju rad u trenutku kada im se učini da su čuli neki znak života - ponekad oni koji su ispod ruševina pozivaju ili šalju zvučne signale, a ponekad čak pošalju SMS ili WhatsApp poruku porodici ili prijateljima.

To su, međutim, izuzeci. U normalnom slučaju, spasioci se moraju osloniti na druge metode u traženju preživjelih. U okviru EU projekta CURSOR (Koordinirano korištenje minijaturizirane robotske opreme i naprednih senzora za operacije potrage i spašavanja) u utorak  (7. februar) predstavljeni su roboti i dronovi koji bi trebali pomoći u spašavanju ljudi iz ruševina nakon zemljotresa.

Mali roboti na točkovima opremljeni su infracrvenim i termalnim kamerama i pomoću malih cijevi vrše usisavanje vazduha na urušenoj lokaciji, kako bi ispitali prisustvo CO2 i proteina ljudskog tipa. Na taj način se mogu lokalizovati ljudi ispod ruševina. Pomoću zvučnika i mikrofona se tada može uspostaviti kontakt sa žrtvama, dok dronovi spasilačkim ekipama pružaju 3D slike određene urušene lokacije.

Tokom naknadnih zemljotresa je potraga za preživjelima "veoma opasna, jer se sve urušava", kaže Karsten Berns, informatičar i šef Odsjeka za robotske sisteme na Tehničkom univerzitetu u Kaiserslautern-Landauu. "To je ono što se želi poboljšati takvim autonomnim sistemima."

Šta sve mogu spasilački roboti?

Berns je stručnjak za robotsko spašavanje nakon zemljotresa - njegov tim je 2016. bio dio sličnog EU projekta kao što je CURSOR. I roboti na kojima je Berns radio u okviru takozvanog ICARUS projekta također su trebali olakšati rad spasilačkim timovima. Pored malih vozila sa gusjenicama opremljenih infracrvenim senzorima, tu su bili i veliki roboti slični bageru. Oni mogu pomijerati teške krhotine ili dijelove zgrada i njima se upravlja sa udaljenosti od jednog kilometra - tako da oni koji upravljaju nisu ugroženi. Tokom upotrebe ove vrste uređaja, kamera kontrolnom centru prenosi sve ono što robot "vidi".

Neki roboti koji se mogu upotrebljavati u urušenim zdanjima bili su opremljeni senzorima za gas. Jer, ne postoji samo rizik od urušavanja već je, zbog oštećenja cijevi, visok rizik i od eksplozije gasa.

Još nisu spremni za upotrebu

Kao što je to bilo u slučaju robota u projektu u kome je učestvovao Berns, i novi primjerci iz projekta CURSOR samo su prototipovi koji su razvijeni u okviru istraživanja i testirani tokom pojedinačnih prezentacija.

Nijedna od ovih mašina ne može pomoći u pronalaženju ljudi koji se nalaze pod ruševinama na području tursko-sirijske oblasti zemljotresa. Serijska proizvodnja koja bi omogućila njihovo korištenje u stvarnim katastrofama još uvijek je daleko.

Tu se, na primjer, mora razjasniti pitanje troškova. Ko treba platiti proizvodnju takvih skupih mašina, te ko će platiti njihov transport do područja pogođena zemljotresom? U istraživačkom sektoru niko ne može snositi takve troškove, kaže Berns u intervjuu za DW, te naglašava da tu industrija dolazi u igru.

Šta je bolje: roboti ili spasilački psi?

Vrlo jasna prednost pasa za spašavanje: oni nisu prototipovi. Životinje se trenutno koriste za pronalaženje preživjelih ispod ruševina u Turskoj i Siriji. Ekipe sa spasilačkim psima također su doputovale na područje potresa iz Njemačke.

Psi mogu nanjušiti znoj, hormone, krv, izmet ili čak ljudski dah. Kada nanjuše nekoga ko leži ispod ruševina, laju i kopaju šapama na tom mjestu.

Dodatna prednost je i to što psi ne zavise od struje ili interneta, a što je spasilačkim robotima neophodno za njihov rad i prenos podataka. Spasioci mogu donijeti vodu i hranu za pse, dok je uspostava internet veze ponekad značajno teža.

Berns smatra da tehnologija robota još uvijek nije dovoljno sazrela da nadmaši nos dobrog psa tragača.

„Rekao bih da je pas ovčar još uvijek bolji", kaže Berns. Naravno, postoje i neke prednosti robota: kod spasilačkih pasa nije moguć prenos kamerom, na primjer, i ne mogu se kontrolisati tako precizno kao malo vozilo, pojašnjava ovaj stručnjak.

Konačnu odluku donosi čovjek

Dok su radili na projektu ICARUS, Berns i njegov tim su nakratko fantazirali o automatizaciji odluke o tome u koje zgrade treba poslati spasilačke timove. Međutim, od takve ideje odmah su ih odvratili aktivni članovi spasilačkih ekipa. 

"Oni su rekli, 'Zaboga! Takva odluka je izuzetno teška čak i za stručnjake '", kaže Berns. "Tu su ljudi ispod ruševina koji se raduju što neko dolazi, a stručnjaci tačno znaju: ne možemo ih spasiti."

Kada je rizik od urušavanja prevelik, spasilački tim ponekad mora odlučiti da ljude ispod ruševina ostavi kako ne bi ugrozio živote spasilaca. Takva odluka se ne može prepustiti robotu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu