Rođenje politički-radikalnog islama
11. februar 2019
Slike su zračile duhovnom ljepotom. Sjedio je ispod jabuke, okružen svojim sljedbenicima: slika mistika, koji je utonuo u svoj svijet i koji je potpuno na tragu duhovnih istina.
Skoro četiri mjeseca, koje je vođa iranske revolucije Ajatolah Homeini prije svog odlaska u Teheran 1979. godine proveo u selu Neauphle-le-Chateau, ostavila su kod Francuza pomiješane osjećaje. Mnogi su bili zabrinuti, ali neki su u njemu vidjeli neku vrstu nade. Međunarodno poznati francuski filozof Michel Foucault vidio je u Homeiniju čovjeka velikih namjera: "Ovo je možda prvi veliki ustanak protiv globalnih sistema, najmoderniji i najluđi oblik pobune."
Foucaultu je promakla diktatorska priroda propovjednika, što mu je donijelo reputaciju političkog naivca. Ali, jedna stvar se ostvarila: Homeini je potaknuo na revoluciju od globalnog značaja. Nigdje to nije bolje shvaćeno nego u Iranu i zemljama susjedima, kao i na Bliskom istoku uopće.
"5.000 godina odricanja, nepravde, diskriminacije"
Revolucionarni islam, u svojoj šiitskoj varijanti koju je Homeini propovijedao, odmah je zasjao u glavama mnogih Iranaca. Šah Mohamad Reza Pahlavi, srušen u januaru 1979. nekoliko sedmica prije Homeinijevog povratka iz egzila, odveo je Iran u autoritarizam koji je trajao 40 godina. Iskoristio je svoju moć da od Irana napravi zemlju koja je bila pod uticajem Zapada. Taj projekat je energično gurao naprijed, ne obazirući se na iransku tradiciju i ljudska prava.
Homeini je u očima mnogih Iranaca bio suprotnost Reze Pahlavija. Uspostavio je društvo koje se rukovodi vjerskim principima. Takvo društvo, nadali su se mnogi, vratiće socijalnu pravdu koja je mnogima nedostajala. "Za razliku od Šaha Pahlavija koj je hvalio 2.500 godina monarhije, Homeini je govorio o "5.000 godina odricanja, nepravde, klasne diskriminacije i ugnjetavanja", piše istoričar Michael Axworthy u svojoj knjizi Istorija iranske revolucije.
Rođenje političkog islama
1979. godine bila je prekretnica za politički islam. Ideja o povezivanju vjere i politike već je postojala. Jedan od ranijih nosilaca te ideje od strane šiita bio je Sayyid Muhammed al-Hussaini. Zvali su ga Jamaal al-Din al-Avganhani i rođen je 1838. u Asadabadu.
Al-Husaini se pretvarao da je sunit kako bi mogao da predaje na sunitskom Univerzitetu Al-Azhar u Kairu. "Ostavite svoju ravnodušnost iza sebe", vikao je svojim učenicima. "Živite slobodno i sretno kao i drugi narodi - ili umrite kao mučenici". Ideja vjerski motivisane pobune bila je rođena.
Od 1920-ih ova ideja je nastavila da sazrijeva, posebno su je promovisala braća Suni, da bi 1979. godine izašla na svjetsku političku pozornicu. Tri događaja su je podstakla: Homeinijeva revolucija u Iranu; napad oko 500 radikalnih islamista, sa mladim Dšuhajiman al-Utaibijem na čelu, na Veliku džamiju u Meki i invazija Crvene armije na Avganistan. Ovo posljednje je na kraju dovelo do pojave talibana koje su naoružavale i obučavale Sjedinjene Američke Države. Tri događaja rezultirala su političkom porukom da se može očekivati stupanje na scenu radikalnog islama kao protestnog pokreta.
Moć i snagu islamizma prepoznao je i tadašnji egipatski predsjednik Anvar al-Sadat. Tražio je komunikaciju s Muslimanskim bratstvom i pustio je mnoge njegove predstavnike iz zatvora, koji su bili uhapšeni prethodnih godina. Ali ubrzo nakon toga se još jednom nemilosrdno obračunao sa islamistima. Muhammad Islambuli je takođe uhapšen i mučen. Njegov brat Khaled stoga je u oktobru 1981. dobio zadatak da izvrši atentat na Sadata – kako u znak protesta zbog političkog kursa pomirenja s Izraelom, tako i da se osveti za zlostavljanje svog brata.
Teheran kao krizno žarište
Politički islam je bio efikasan odgovor na brutalnost arapskih režima, kako sekularnih tako i vjerskih, što se može vidjeti na primjeru Irana. Uslijedilo je svrgavanja šaha, napadi na američku ambasadu a potom i uzimanje diplomata kao talaca, koji su u zatočeništvu bili više od godinu dana. Šiitski revolucionari otvoreno su izazivali SAD a mnogi muslimani su sa simpatijama gledali u Teheran.
Čini se da je režim mula bio na putu da postane nova avangarda islamskog svijeta. Iranski revolucionari su proglasili da "širenje islamske revolucije i njenih poruka uključuje i borbu protiv vođa i komandanata, jeretika i korijena jeresi, kolonijalizma, eksploatacije i politeizma na svetoj božanskoj zemlji.
Vehabizam - duh pušten iz boce
Za porodicu Al Saudi je to bila noćna mora. Saudijska vladajuća porodica takođe se predstavljala religioznom. Ali ona je gajila mržnju prema socijalno-revolucionarnom programu Teherana. Posljedica: Saudijci su snažnije počeli igrati na kartu konzervativnog vehabizma – državne religije u zemlji.
Godinama su saudijske vjerske vođe usvajali nove vjerske zakone. Cilj je bio usmjeriti pažnju vjernika na religiju, tako da nemaju ni vremena ni snage da se bave politikom a posebno ne politikom koja bi iznijela islamsku revoluciju. Model je bio uspješan: učenje vehabija našlo je sljedbenike širom muslimanskog svijeta. Ogromna većina sunitskih fundamentalista otišla je putem vehabizma.
Ono što u to vrijeme Saudijci nisu ni slutili: Od hiperkonzervativnog islama vehabijske orjentacije vodili su putevi do džihadizma i islamističkog terorizma.
Tvrdolinijaši i radikalizacija
Radikalni islam, kako šiitske tako i sunitske orjentacije, ispunio je prazninu koja je postojala od 1979. godine: sekularne vlasti su ili padale kao Naserova u Egiptu ili su mutirale i degenerisale se u diktatorske režime – što je bio slučaj u Iraku pod Sadamom Huseinom ili u Siriji pod Hafizom al-Assadom. Politički islam im se činio jedinim pouzdanim putem za reforme političkih i socijalnih sistema. Zbog toga su ga podržali nebrojeni muslimani.
Međutim, ovaj put je postajao sve radikalniji. Kombinacija vjerske i političke doktrine ostavila je malo prostora za umjerene snage i glasove. To je rezultiralo napadima na Svjetski trgovinski centar u Njujorku i druge američke objekte 9. septembra 2001. godine. Džihadizam je ponovo ojačao 2003. godine, kada su Amerikanci intervenisali u Iraku.
Svih tih godina se režim mula u Teheranu, kao i vladavina al-Sauda u Riadu pretvarao u vjersku diktaturu. Istovremeno, nove džihadističke grupe kao što je Islamska država (IS) pokazale su do tada neviđenu brutalnost u regionu.
Međutim, Iran i Saudijska Arabija kao vodeće zemlje muslimana- šiita i muslimana-sunita, sve su se više otuđivale jedna od druge. Suparnici su postali neprijatelji, a danas se jedna protiv druge bore u zamjenskim ratovima u Siriji i Jemenu. Zbog temelja postavljenih 1979. godine, koji su doveli do političko-vjerske radikalizacije, region pati do danas.