Ruski vojnik koji je zavolio Afganistan

Zapravo je samo želio služiti svojoj zemlji i zaraditi nešto novca. Ali za Nura Mohamada (na naslovnoj fotografiji) stvari su se na kraju razvile sasvim drugačije. Rođen je u Kurganu na jugozapadu Sibira kao Sergej Jurjevič Krasnoperov. Danas živi u pokrajini Ghor na zapadu Afganistana."U Afganistan sam tada došao da bih se borio, da bih svojoj zemlji služio kao vojnik. Nisam znao da moja vlada ovdje ubija ljude te da će to biti i moj zadatak", priča on na perzijskom jeziku. "Ili ćeš ti ubiti, ili će tebe ubiti. Tako je to kad si vojnik."

Tada, osamdesetih godina prošlog stoljeća, bila su još druga vremena. Sovjetski je savez, priča Nur Mohamad još i danas s ponosom u glasu, tada predstavljao svjetsku silu. 1979. je sovjetska vojska umarširala u Afganistan kako bi ugušila pobunu protiv tadašnje prokomunističke vlade. Ovaj je rat stajao života milijun i pol Afganistanaca te 15.000 ruskih vojnika. Nepunih deset godina kasnije, zadnji sovjetski vojnici povukli su se preko granice u Uzbekistan.

Prihvatili su ga mudžahedini

Tijekom rata na tisuće je ruskih vojnika izgubilo vjeru u smisao sovjetske invazije i dezertiralo. I ne samo to. Poput Nura Mohamada deseci njih prešli su na stranu mudžahedina, konvertirali na islam te krenuli u borbu protiv agresora-nevjernika.

Nur Mohamad priča da je brzo nakon invazije shvatio da je rat izgubljen. Dezertirao je i prešao na protivničku stranu, k mudžahedinima. "Prihvatili su me i postao sam dijelom njihovog pokreta, džihada (svetog rata) protiv nevjernika", kaže on.

Nur Mohamad nije se morao boriti na bojišnici, ali svejedno je bilo dosta posla za njega. Prije svega, bio je zadužen za opremu pobunjenika. "Jedan je imao zadatak osposobiti cisternu, drugi bi je trebao napuniti. Ja sam tovario streljivo ili se brinuo o opskrbi. I to je dio rata." Nur Mohamad od tada je počeo novi život, koji se razlikovao od onoga kakav je poznavao u svojoj domovini na jugozapadu Sibira. "Prije nisam bio religiozan. Osim boce votke i djevojke pod rukom, ništa nam nije bilo sveto. Moji su roditelji bili kršćani. Ali mene su zanimale druge stvari, bio sam mlad", priča on uz smijeh.

Ne čezne za Rusijom

Nur Mohamad sad ima ženu Afganistanku i šestoro djece. Mudžahedini su se pobrinuli za to da se brzo oženi, kako bi ga snažnije vezali za njegovu novu domovinu. Djeca mu idu u školu i vanjštinom se ne razlikuju od druge djece. Osim što jedna njegova kćer vozi motor, djeca mu gotovo nemaju ruskih karakteristika, kaže Nur Mohamad.

Bijeg se Nuru Mohamadu inače ekonomski nije baš previše isplatio. Posjeduje radionicu, koja mu mjesečno donosi oko 5.000 afganija, preračunato - 75 eura. Time obitelj jedva uspijeva spajati kraj s krajem. Ali natrag u Rusiju ne želi ići: "Rusko je veleposlanstvo mene i moju obitelj već jednom htjelo odvesti natrag, ali mi smo odbili." Devedesetih godina je čak i njegova majka stigla ovamo kako bi ga odvela u Rusiju, ali on tamo ne vidi nikakvu perspektivu: "Rusija više nije velesila kakva je nekad bila. Ljudi nemaju posla i gladuju", tako on danas razmišlja o svojoj bivšoj domovini.

"Naviknuo sam se na zemlju i ljude ovdje. Osim toga, moja bi obitelj u mojoj staroj domovini imala problema", smatra Nur Mohamad. "Čak me i talibani prihvaćaju i cijene, takvog kakav jesam." Nur Mohamad, nekad Sergej Jurjevič Krasnoperov, definitivno se odlučio: "Imam afganistansku putovnicu i ponosan sam Afganistanac."

Autorice: Waslat Hasrat-Nazimi / Snježana Kobešćak

Odgovorna urednica: Marina Martinović