Sarajevo: postajemo slijepo crijevo

"Zbog toga što Bosna i Hercegovina posjeduje mali dio obale na južnom Jadranu, EU članica Hrvatska se sastoji od dva teritorijalna dijela", prenosi Pforzheimer Zeitung članak, koji je prvotno objavila njemačka novinska agencija dpa. U članku se podsjeća na godinama dugi prijepor između dvije zemlje i cijelu problematiku oko gradnje Pelješkog mosta, koji bi trebao spojiti Južnu Hrvatsku, a time i Dubrovnik, s ostatkom ove nove EU zemlje. Zbog podijeljenog teritorija Hrvatske, piše dalje ovaj list, turisti u jeku sezone sada moraju na Kleku napustiti Hrvatsku i nakon nekoliko kilometara ponovno ući u zemlju ako žele stići do Dubrovnika.

I Milanović postao zagovaratelj Pelješkog mosta

"Pristupom Hrvatske EU-u 1. srpnja je taj problem naslijedila Unija ", piše Pforzheimer Nachrichten i nastavlja: "U listopadu 2007. je hrvatska vlada započela s gradnjom jednog mosta prema poluotoku Pelješcu kako bi se tim trikom zaobišao bosanskohercegovački teritorij kod Neuma. No, tom 300 milijuna skupom projektu je brzo ponestalo novca. 2010. su prekinuti radovi. Nakon pristupa Europskoj uniji, zagovaratelji izgradnje mosta se nadaju u financijsku potporu Bruxellesa. Samo nekoliko tjedana nakon ulaska u Europski parlament su dva hrvatska zastupnika Europskoj komisiji ukazali na taj projekt."

Protiv projekta izgradnje Pelješkog mosta su se međutim digli u Bosni i Hercegovini, piše dalje ovaj list. "Gradonačelnik Neuma, Živko Matuško, doduše uporno odbija razgovarati s novinarima, ali u glavnom gradu Sarajevu su utoliko glasnije žalbe. Iza kulisa se otpor obrazlaže izjavom: 'Postajemo time slijepa ulica, slijepo crijevo.' U Hrvatskoj su međutim u međuvremenu i posljednji skeptici mosta promijenili svoje mišljenje. 'Ja sam bio jedan od najvećih protivnika tog projekta, ali su se stvari sada tako promijenile, da sam za Pelješki most', kaže premijer Hrvatske, Zoran Milanović."

Deset godina zatvora ako se požališ na jelo

Austrijski Presse donosi priču o radnim logorima bivšeg komunističkog režima u Albaniji u članku pod naslovom: "Albanija: gdje se za žalbu o jelu dobivalo deset godina zatvora". Die Presse donosi priču o jednom bivšem zatvoreniku nekadašnjeg rudnika bakra Spac, koji je ujedno služio kao zatvor, odnosno logor za neposlušne protivnike režima.

"Bivši zatvorenik Edmond kao 'kamp terora' naziva nekadašnji zatvorenički logor u rudniku bakra Spac. Taj 60-godišnjak, koji svoje puno ime i prezime ni danas ne želi vidjeti objavljeno u medijima, 1978. je postao žrtva jednog od najrepresivnijih režima u postratnoj Europi. Staljinistički diktator Enver Hoxha i nakon njegove smrti njegov nasljednik Ramiz Alia su potlačivali svaki stvarni i navodni otpor i prije nego se pojavio: udruženja bivših političkih zatvorenika procjenjuju da je oko 6.000 osoba smaknuto u 46 godina albanskog 'komunizma iz kamenog doba'. Za Edmonda je kobna bila izjava o sudbini jedne poznanice, koja kao nećakinja navodnog klasnog neprijatelja nije dobila mjesto na fakultetu: 'U krugu prijatelja sam postavio pitanje, kako je moguće da jedna tako dobra učenica ne smije studirati zbog jednog rođaka. Poslije toga sam zbog agitacije i zločina protiv društva osuđen na sedam godina radnog logora.' Tajna služba Sigurimi je, kaže Edmond, prodrla tada u sva područja društva: 'Sijali su strah i trepet. Nije se znalo tko je radio za njih, i tko nije.' U radnim logorima je odbijanje rada isto tako kažnjavano s mjesec dana u bunkeru bez prozora, kao i pjevanje pjesama ili učenje stranog jezika, priča Edmond. Poput mnogih njegovih supatnika, i Edmond je već nakon tri godine u logoru osuđen na deset daljnjih godina s lapidarnim obrazloženjem da 'previše priča'. Tek kraj socijalizma je njemu i njegovim supatnicima donio slobodu", piše Die Presse.

Albanska "staljinistička praksa"

Ovaj list navodi da su logori, poput Spaca i drugih, bili sinonim za strašni režim albanske tajne službe, i prenosi izjavu publicista i bivšeg zatvorenika, Fatosa Lubonje, da je to bila "staljinistička praksa" da se političke zatvorenike koristi za "izgradnju socijalizma". Pretpostavlja se da je od 20.000 do 30.000 ljudi postalo političkim žrtvama albanskih gulaga u vremenu od 1945. do 1991., a njihove obitelji su deportirane u provincijska sela, njihovoj djeci je zabranjeno pohađanje viših škola, navodi Die Presse. List dodaje da se mnogi od oko 2.000 još živih bivših političkih zatvorenika osjećaju diskriminiranima te da se država ne brine o njima, kao i da su mnogi od njih siromašni i traumatizirani. "Tirana bivšim političkim zatvorenicima mora konačno uvažiti punu rehabilitaciju, zahtijeva Amnesty International. Međutim, dok su u drugim bivšim socijalističkim državama nakon pada komunizma bivši disidenti poput Lecha Walese došli na vlast, bivši politički zatvorenici u Albaniji su do danas ostali isključeni iz politike", piše die Presse.

Autorica: Marina Martinović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić