Sarajevska zimska bajka: Olimpijske igre 1984.

Te srijede, 8. veljače 1984. godine, u Sarajevu je unatoč oblacima koji su se nadvili nad grad vladala praznična atmosfera. Mjesecima prije toga ljudi su se pripremali za ovaj dan, posvuda se nešto gradilo, uređivalo, čistilo. I sada je došao taj trenutak: 60.000 gledatelja na stadionu Koševo, i milijuni pred televizorima širom zemlje, s ponosom i oduševljenjem je pratilo ceremoniju otvaranja XIV. Zimskih olimpijskih igara. U Sarajevo su u tom trenutku bile uprte oči cijelog svijeta.

Euforija se osjećala na svakom koraku. I danas, četrdeset godina kasnije, oni koji su tada bili u gradu sjećaju se posebne atmosfere. „Mislim da je Sarajevo te godine bilo centar svijeta. Svi smo bili veseli, razdragani, bilo je prelijepo. Vidjeti cijeli svijet u Sarajevu je jedan od doživljaja koje pamtimo kao lijep događaj u svom životu iz tog vremena", prisjeća se jedna Sarajka.

„A onda je počeo padati snijeg"

„Svi smo osjetili veliko olakšanje kad su igre otvorene", kaže Zdravko Lipovac, i sam iz Sarajeva, koji je tada kao radijski sportski reporter uživo prenosio natjecanja u bobu i sanjkanju. „Danima prije početka Olimpijade smo bili jako zabrinuti jer nije bilo snijega. U ovo doba godine u Sarajevu i na okolnim planinama uvijek ima snijega, ali te godine - ništa. A onda je noć prije početka natjecanja počelo padati, palo ga je metar. To je bilo idealno", prisjeća se on.

Sljedeće jutro postalo je jasno i što ove igre znače za stanovnike grada i koliko su se poistovjećivali s njima. Odmah rano su ljudi izašli iz kuća i počeli čistiti ulice i pločnike od snijega. Sve bi trebalo biti lijepo i uredno za goste iz cijelog svijeta, svi bi se trebali osjećati ugodno i dobrodošli u gradu. Gostoprimstvo je u Sarajlijama oduvijek bilo jako važno, a pogotovo sada kada je „svijet bio u Sarajevu u gostima". 

Nekoliko dana kasnije to je na vlastitoj koži iskusio i jedan vlasnik restorana s Baščaršije, priča Lipovac. Iz nekog razloga je tijekom Olimpijade u gradu bio i poznati holivudski glumac Kirk Douglas. Nakon večere u jednom restoranu ga je vlasnik prevario dodavši na račun jednu nulu. No, priča o tome se brzo proširila i raja je vlasnika restorana „htjela prebiti". Jedva se izvukao. A restoran mu je zatvoren. Prevariti gosta – to nikako nije bilo dopušteno, ništa nije smjelo narušiti „sarajevsku zimsku bajku".A za gostoprimstvo su se svi osjećali nadležnima. Mnogi su pokušali naučiti nešto engleskog, kako bi se barem malo mogli sporazumijevati sa strancima koji do tada nisu bili česti gosti u gradu. Prodavači, konobari koji su došli na Olimpijadu iz cijele zemlje kao ispomoć, taksisti – svi su išli na brze tečajeve engleskog. 800 vozača taksija je tih tjedana sjedilo u klupama. Koliko su naučili nije poznato, ali su svi barem znali reći: ‚No problem'. Tih dana u Sarajevu ništa nije bio problem.

Mjesto susreta Istoka i Zapada

Ove Zimske olimpijske igre nisu bile važne samo za Sarajevo, nego i za cijelu tadašnju Jugoslaviju. Bilo je to četiri godine nakon Tita, i tri godine nakon prvih velikih studentskih demonstracija na Kosovu, kojima se tražila „Kosovo - Republika". Titovi nasljednici željeli su pokazati s jedne strane jedinstvo zemlje, a s druge vlastitu sposobnost da „nastave Titovim putem".

No, Olimpijada u Sarajevu je imala važnu međunarodnu dimenziju. Četiri godine ranije SAD i većina zapadnih zemalja bojkotirali su Ljetne olimpijske igre u Moskvi zbog sovjetske invazije na Afganistan, nakon čega su Sovjetski Savez i zemlje istočnog bloka najavile da neće sudjelovati na ljetnoj Olimpijadi 1984. u Los Angelesu. U to vrijeme je nesvrstana Jugoslavija bila jedino mjesto susreta Zapada i Istoka u sportskim nadmetanjima. I tako je Sarajevo dvanaest dana bilo, sasvim u skladu s olimpijskim načelom, mjesto sportskog nadmetanja, međunarodnih susreta i veselja. 

A kad je Slovenac Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu, jedinu za Jugoslaviju, oduševljenju nije bilo kraja. „Bio sam lično na platou Skenderije kada je napravljen velik doček za Jure Franka. To su događaji koji ostaju u trajnom sjećanju”, prisjeća se jedan Sarajlija koji je tada bio tek dječak.

Rat je sve razorio

Ali osam godina kasnije tome više nije bilo ni traga. U tadašnjoj Jugoslaviji se vodio brutalan rat, nacionalisti su na različitim stranama razarali i komadali zemlju, a vojska bosanskih Srba opkolila je Sarajevo. 

S planina, gdje su za Zimske igre izgrađeni brojni sportski objekti i hoteli, granatirali su grad u dolini. „Nažalost, sve je uništeno. Na Trebeviću su uništili stazu za bob i sanjkanje, koja je bila najskuplji sportski objekt. I velika sportska dvorana Zetra u gradu, koja je izgrađena posebno za natjecanja u hokeju i umjetničkom klizanju pogođena je i izgorila", prisjeća se sportski novinar Lipovac. Sarajevo je najviše granatirano s Trebevića, "odatle su imali grad kao na dlanu”, kaže. Njegov stan, koji se nalazio u nekadašnjem Olimpijskom naselju za novinare na Dobrinji, također je pogođen granatom.

Nova nada

Nakon rata su Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina najprije imali druge prioritete od obnove uništene olimpijske infrastrukture.

No, s vremenom su se ljudi ponovo sjetili da u okolici Sarajeva postoje izvrsni uvjeti za zimske sportove, popravljena je žičara za Trebević, otvorene su skijaške staze i neke žičare, izgrađeni su novi hoteli, a tu je čak i jedno sanjkalište. Uz međunarodnu financijsku pomoć obnovljena je i dvorana Zetra.

Danas, četiri desetljeća nakon Zimskih olimpijskih igara, ljudi u ekonomski slaboj i politički podijeljenoj Bosni i Hercegovini s čežnjom i nostalgijom prisjećaju se tih dana kada je cijeli jedan grad stajao zajedno, čistio snijeg i radosno dočekivao goste iz cijelog svijeta. Mnogi kažu da su to bili posljednji sretni dani u Jugoslaviji. A same igre nikada nisu zaboravljene: ondašnja maskota ‚Vučko' ostala je nerazdvojivo povezana s vizualnim identitetom grada, a u njemu i dan danas postoji Olimpijska ulica.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu