Sarkozy i Gadafi - Ima li mjesta za moral u politici?

Tako škrt na riječima francuski predsjednik nije bio otkako je stupio na funkciju. Da li to Nicolasa Sarkozya, koji je prije izbora obećao da će francuskoj vanjskoj politici vratiti moralnu komponentu, tišti loša savijest? Činjenica je u svakom slučaju da se zagovarač relanopolitičkog pristupa rješenja problema ne trudi osobito da razjasni okolnosti u kojima je došlo do sklapanja posla sa Libijom.

Sarkozy očigleno želi da činjenice same sve kažu: pomoći će se u gradnji atomskog reaktora za korištenje isključivo u civilne svrhe, i prodati će se protuokoopne rakete u vrijednosti 100 miliona Eura. Čak se razmišlja i o gradnji tvornice oružija u Libiji.

Da li se razmišlja o još nečemu?

Ruka ruku mije, i koliko god se sarkozy i njegov socijalistički ministar vanjskih poslova Kouchner trudili da nas uvjere u suprotno, puštanje bugarskih medicinskih sestara i liječnika na slobodu bio je sve samo ne altruistički potez pukovnika Gadafija.

Gadafi želi da od izopćenika ponovo postane ugledan član svjetske zajednice, i sarkozy mu tu uslugu čini. Tu sada više ne igra nikakvu ulogu da je Gadafi još prije nekoliko godina posezao za oružijem za masovno uništavanje, svoje agente slao da ruše civilne avione, i na kraju krajeva dao zatvoriti Bugare.

Živio pragmatizam, živjela realna politika, živjeli francuski nacionalni interesi. To kako je francuski predsjednik dugotrajne mukotrpne pregovore evropljana iskoristio za vlastitu promiciju bila je majstorski inscenirana politička predstava. Samo propust da se i partnere i francusku javnost detaljno informira, baca sjenku na blještavi image piolitičkog supermena, koji sarkozy sam stvara. On je najavio provedbu brojnih reforme samo u prva tri mjeseca vladavine, ali će morati shvatiti da je za realizaciju mnogih političkih ciljeva potrebno vrijeme, i da nije dovoljno samo imati dobre namjere i htjeti odmah ispuniti sva predizborna obećanja.

On je obećao da će se založiti za Bugare. On je to obećanje održao po cijenu rehabilitacije jednog vrlo upitnog režima i njegovog vođe. Zatvorenici su oslobođeni, a zauzvrat je siljedilo rukovanje sa Gadafijem, obezbjeđivanje 460 miliona Eura iz još nepoznatog izvora za djecu inficiranu virusom AIDS-a i eventualno izručivanje Libiji agenta koji sjedi u zatvoru u Škotskoj zbog sudjelovanja u rušenju aviona nad Lockerbijem.

Da li svaki cilj opravdava sredstvo? Rezultat je dobar, put po kojem se do njega prošlo je upitan. Ako nema ništa za sakriti, zašto je Sarkozy toliko šutljiv? Naravno da je potrebno naći puta kako bi se Libiji omogućio povratak u međunarodnu zajednicu. Ali baren na evropskoj razini to bi trebalo raditi zajedničkim snagama. Zašto on to nije učinio – i na to pitanje bi Sarkozy još trebao odgovoriti.