Satisfakcija i nada za žrtve Srebrenice

Iako je jedan nizozemski sud još prije tri godine donio sličnu presudu i pored toga što današnja presuda još nije pravosnažna, današnji dan bi morao naći svoje mjesto u evropskoj istoriji. Ova presuda je još jedan dokaz za kolektivno zakazivanje zapadne Evrope u ljeto 1995. To je sudski potvrđena suodgovornost za najveći genocid u Evropi od okončanja 2. svjetskog rata.

Da, nizozemski plavi šljemovi snose direktnu odgovornost u najmanju ruku za ljude, koji su u julu 1995. iz holandske baze predati direktno u ruke Mladićevih vojnika. Neslavno ponašanje holandskog UN-bataljona našlo je potvrdu u mnogim izvještajima. Pogrešna procjena i strašno zakazivanje oficira, njihova vojna arogantnost, propusti u komunikaciji i demonstrativno nedjelovanje. I sve to je precizno i detaljno zabilježeno.

Pa ipak je nizozemska vlada još 2003 godine pripisala sebi oslobađajujuću presudu. Ne može biti govora da je ona kriva za masakr u Srebrenici, tvrdio je tadašnji nizozemski premijer Balkenende. Takvi istupu su bili i ostali skandalozni. Oni su šamar u lice preživjelih članova familija žrtava Srebrenice. Neke od majki još uvijek traže kosti muškaraca i dječaka, koje su nizozemski vojnici iz svoje baze u tzv. zaštićenoj zoni Srebrenici, direktno izručili krvnicima generala Ratka Mladića. Mnogi vojnici holandskog bataljona Dutschbat marljivo su pomagali u odvajanju muškaraca od žena, iako je u tom momentu bilo jasno da će muškarci i dječaci biti deportirani i ubijeni. To što su neki od holandskih vojnika, godinama prećutkivali masakr, iako su bili njegovi svjedoci, cijeloj priči daje karakteristike posebne gorčine i cinizma.

Zakašnjela pravda

Druga presuda, kojom holandski civilni sud potvrđuje krivičnu sudgovornost Nizozemske, je satisfakcija za članove familija bošnjačkih žrtava. U prvim reakcijama oni kažu da se radi o zakašnjeloj pravdi i najavljuju nove žalbe. Oni imaju pravo i njihovo zadovoljstvo presudom potpuno je razumljivo. No, bilo bi pogrešno i nepravedno, ako bi ova neslavna uloga nizozemskih UN-vojnika skrenula pažnju sa fatalne i direktne suodgovornosti drugih protagonista tragedije u Srebrenici.

I uloga bivšeg glavnokomandujućeg mirovnim trupama UN-a za bivšu Jugoslaviju Bernarda Janviera morala bi biti nepristrasno i konsekventno rasvijetljena (ispitana). Francuski general je tvrdoglavo odbacivao zračne napade na nadiruće tenkove jedinica bosanskih Srba, iako su svi neophodni uslovi bili ispunjeni: bio je to direktan napad na vojnike UN-a a Ratko Mladić je nemilosrdno prekršio ultimatum, koji mu je bio postavljen. Molbe za podršku iz vazduha je general Janvier u danima neposredno pred osvajanje Srebrenice više puta odbio. Pitanjem odgovornosti francuskog generala bavila se i Istražna komisija po nalogu francuske Nacionalne skupštine (parlamenta). Pri tome se ispitivala teza, po kojoj su Bernard Janvier i Ratko Mladić tih julskih dana 1995 postigli dogovor i to da ne bude zračnih napada a da zauzvrat budu pušteni na slobodu francuski vojnici, koji su se nalazili u rukama Mladićevih vojnika i plaćenika.

Potvrđene su informacije o pregovorima za puštanje na slobodu francuskih vojnika, ali oni su vođeni "drugim kanalima", rečeno je u završnom izvještaju. Pa ipak je poslije toga većina članova francuske Istražne komisije odbacila ovu tezu. Time je drugi put jedna zapadno-evropska vlada u svoju korist donijela oslobađajuću presudu od suodgovornosti za slučaj Srebrenica. To je jedan od primjera koji pokazuju da u slučaju najvećeg zločina i genocida u Evropi nakon 2. svjetskog rata još nije došlo do neovisne i sveobuhvatne konfrontacije sa kolektivnim zakazivanjem tzv. međunarodne zajednice sa UN-om na čelu. Čak ni nakon važne presude u Holandiji. Majke Srebrenice imaju dakle pravo i obavezu da i dalje traže istinu i pravdu.