Siromaštvo se nasljeđuje

Siromaštvo je relativno, zavisno od toga gdje živite. Siromaštvo u Cirihu se razlikuje od siromaštva u Bukureštu ili Sao Paolu. Ipak, međunarodne organizacije kao što su OECD ili EU razvile su zajednički standard siromaštva: svako ko ima manje od 60 procenata prosječnog neto prihoda, smatra se siromašnim. To uključuje recimo i dječiji dodatak, odnosno stambeni dodatak.

U Njemačkoj to znači: četvoročlana porodica se smatra siromašnom, ako – u zavisnosti od uzrasta djece – ima između 1.978 i 2.355 eura neto. Najsiromašnija su djeca koja odrastaju samo s jednim roditeljem, a to su daleko najčešće samohrane majke, djeca koja imaju bar jednog brata ili sestru, i djeca čiji roditelji imaju nisku stručnu spremu.

Većina istraživača koristi širi koncept siromaštva, a ne samo materijalno, posebno kada su u pitanju djeca. Veoma malo djece, barem u industrijalizovanim zemljama, pati od materijalnog siromaštva koje im ugrožava egzistenciju. Obično ne moraju da gladuju ili da se smrzavaju.

Posljedice često nevidljive na prvi pogled

Na primjer, siromaštvo može da znači nedostatak učešća u društvenom i kulturnom životu. Djeca koja rastu u siromašnim porodicama možda neće moći da sebi priušte posjetu bioskopu, da nauče da sviraju instrument, ne mogu da imaju privatne časove ili pozivaju drugove na rođendan. U mnogim slučajevima, takva djeca su manje samouvjerena, ne mogu tako lako da nađu prijatelje, a i kasnije, na poslu, ne iskorišćavaju svoj potencijal. Zato zarađuju relativno malo i svojoj djeci ostavljaju u naslijeđe siromaštvo.

Sudeći po rezultatima najnovije studije fondacije Bertelsman o dječijem siromaštvu u Njemačkoj iz oktobra 2017, u toj bogatoj zemlji svako peto dijete živi u siromaštvu – i često ostaje zarobljeno u njemu. Član upravnog odbora te fondacije Jerg Dreger objašnjava: „Ko je jednom siromašan, dugo to i ostaje. Premalo porodica može da se oslobodi siromaštva".

Evropa: Danska na vrhu, Rumunija na dnu

Pritom je situacija za djecu u Njemačkoj još i dobra – ako se uporedi s drugim evropskim zemljama, a da ne govorimo o zemljama u razvoju. U 2016. godini, više od četvrtine djece Evropskoj uniji bilo je „izloženo riziku od siromaštva ili društvene izolacije", navodi se u Evropskom statističkom zavodu Eurostat. Njemačka se nalazi na sedmom mjestu liste, na kojoj su i dvije zemlje EFTA, Norveška i Švajcarska i kao kandidat za članstvo u EU – Srbija. Na dnu liste nalazi se Rumunija (49,2 odsto), a na pretposljednjem mjestu je Bugarska (45,6 odsto). Na trećem mjestu odozdo je Srbija u kojoj je 2016. nešto više od 40 odsto djece bilo ugroženo siromaštvom.

Na samom vrhu liste su, kao i obično, redom: Danska, Finska, Slovenija i Češka. Međutim, ako se uzme u obzir da je čak i u zemlji na samom vrhu liste – Danskoj, skoro 14 procenata djece ugroženo siromaštvom, postaje jasno s kakvim se problemom suočavaju čak i bogate zemlje.

Obrazovanje je važnije od novca

Njemački dječiji fond ove godine ne nudi nikakve nove podatke o siromaštvu već je u svom najnovijem izvještaju tražio od djece i odraslih mišljenje o uzrocima i rješenjima za problem siromaštva. Najvažniji rezultat glasi: djeca i odrasli se osjećaju napuštenim od strane države. Tri četvrtine smatraju da država i društvo čine „malo" ili „vrlo malo" u borbi protiv siromaštva. U poređenju s izvještajem iz prošle godine, broj onih koji se tako osjećaju porastao je za devet procenata

Pored uočenog nedostatka interesa za politiku, ispitanici navode činjenicu da su „mnogi prihodi u Nemačkoj jednostavno suviše niski" i da su „samohrani roditelji nedovoljno podržani, na primjer, finansijski ili putem brige o djeci".Tako to vide i odrasli i djeca.

Kada je riječ o mjerama protiv siromaštva, ne zahtjeva se na prvom mjestu više novca u vidu povećanja dječijeg dodatka za primaoce socijalne pomoć ili standardnog dječijeg dodatka, nego se traži više kvalitetnijih dnevnih boravaka u školama i više besplatnog obrazovanja.

Djeca protiv, a odrasli za – povećanja poreza

Kao zaključak i zahtjev upućen politici, Dječji fond navodi: roditelji moraju biti „u stanju da ekonomsku egzistenciju svojoj porodici obezbjede svojim radom". Ako to nije moguće, „država mora materijalno obezbjediti djecu i osigurati njihovo učešće u društvu". U suštini, Dječji fond se zalaže za uvođenje osnovnog prihoda za djecu, kojim bi se obezbjedio opstanak djece, bez obzira na finansijsku situaciju porodice. Međutim, to je u ovom trenutku politički teško implementirati.

Ono što je primjetno u studiji, između ostalog je i to da su 600 anektirane djece i mladih između deset i 17 godina odgovorili veoma slično u gotovo svim aspektima, kao i hiljadu odraslih. Jedini veliki izuzetak: na pitanje da li bi za borbu protiv siromaštva djece trebalo povećati porez, 64 odsto odraslih je bilo za, i samo 27 odsto djece. Autori studije pretpostavljaju da djeca i mladi vjerovatno ne znaju kako funkcioniše poreski sistem.