Spomenik žrtvama nacističke "eutanazije"

Za sustavno uništenje osoba sa tjelesnim ili duševnim invaliditetom ili kako su ih nazivali u nacizmu "asocijalnih osoba", nacionalsocijalisti su koristili riječ "eutanazija". Stari Grci pod tim su pojmom podrazumijevali "lijepu smrt". U vrijeme nacizma eutanazija je praktički značila masovno ubijanje. Samozvani vladari prouzročili su otprilike 300.000 ubojstava ljudi koji su živjeli "živote nedostojne života". Na sudbine žrtava podsjeća se od utorka na spomen mjestu - na ulazu u Berlinsku filharmoniju.

Mjesto ni u kojem slučaju nije izabrano slučajno. Baš na ovome mjestu nalazi se raskošna vila "Zentraldiensstelle T4" - Glavna centrala T4". Kratica označava poštansku adresu: Tiergartenstrasse 4. Tu je, iza lijepih fasada više od 60 zločinaca u sjeni organiziralo i koordiniralo od 1940. godine do kraja rata program "eutanazije" u kojem su sudjelovali brojni znanstvenici i liječnici. Danas na tom autentičnom mjestu užasa stoji koncertna kuća Berlinskih filharmoničara, koja je uređena 1960-tih godina prema planu Hansa Scharounsa. Predvorje kazališta svjetski glasovitog orkestra bilo je kulisa za svečani čin primopredaje novog spomen mjesta.

"Kamen spoticanja za Benjamina"

Za Hartmuta Trauba bio je to vrlo poseban dan. Smrt i okolnosti po kojima je umro njegovog ujak Benjamin su dio kolektivnog sjećanja. Prošle godine izdana je Traubova knjiga u kojoj on prikazuje životni put i patnje svog ujaka (Kamen spoticanja za Benjamina). Nećak je na svečanosti pročitao nekoliko redaka iz knjige:

"Benjamin sada stoji stiješnjen sa još 63 naga muškarca na najužem mogućem prostoru. Vrata su zatvorena. Što se odvijalo u glavama zbijenih muškaraca? Strah, panika? Kakav miris? Šta im je odvanjalo u ušima? S kim su se sprijateljili? Nemaju mnogo vremena za reagiranje. Liječnik koji je u službi dr. Günter Hennecke otvara ventil plinske boce koja je smještena izvan prostorije."

Baš kao i Traubov ujak u kolovozu 1941. godine samo u Hadamaru u Hessenu umrlo je više od 10. 000 ljudi, žena i djece. Hadamar je bila jedna od šest ustanova za ubijanje. Ubijeni su u konačnici spaljivani. Jedan od takozvanih "spaljivača" bio je Hubert Gomerski, koji je kasnije obavljao "posao" u logoru za istrebljenje židova Sobibor. Prilikom jednog preslušavanja u veljači 1947. godine on je opisao kako je u Hadamaru u krematorijske peći otpremao tijela nakon masovnih "eutanazija":

"Bilo ih je otprilike 40 do 60 komada. Na limenim nosilima otpremani su u peći. Trajalo je otprilike 30 do 40 minuta, dok bi se spalio jedan leš. Radilo se danju i noću, dok leševi ne bi nestali."

"Liječnik ih je činio neplodnima"

Ovo mjesto u tekstu nalazi se i u knjizi "Kamen spoticanja za Benjamina". Autor Traub posvetio je to svim bezimenim žrtvama nacionalsocijalističke "eutanazije". I Sigfried Falkenstein otrgla je iz zaborava svoju tetu Annu Lehnkering. Na svečanosti na mjestu sjećanja i informacija ispred filharmonije skicirala je njezinu sudbinu na takozvanom "pojednostavljenom jeziku" , koji je prije svega korišten za ljude koji imaju poteškoća s učenjem. "Dakle za ljude kao što je Anna" naglasila je nećakinja ubijene:

"Anna je rođena 1915. godine. Pohađala je školu za učenike sa posebnim potrebama. Čitanje, pisanje i računanje padalo joj je teško. Anna ima 16 godina. Živi kod kuće i radi u domaćinstvu. Rado se igra sa svojom braćom. Oni kažu: Anna je mila i ljubazna. Od 1933. godine postoji zakon. U njemu stoji: ljudi koji su tjelesni ili duševni invalidi, ne trebaju imati djecu. Ti ljudi moraju posjetiti liječnika, i on će ih učiniti neplodnima."

Osuđenih je malo

7. ožujka 1940. godine Anna Lehnkering ubijena je plinom. Baš kao i Benjamin Traub i kasnije milijuni židova. Osobe s invaliditetom umrle su užasnom smrću. Za njih su na brojnim mjestima užasa podignuta spomen obilježja. A tamo gdje je planirana njihova smrt, sada se pod vedrim nebom može - uz pomoć 11 prikazanih metalnih sanduka- dobiti informacije o "Akciji T4" te se prisjetiti žrtava. Audio i video zapisi nadopunjuju tekstove. Plavičasto svjetlo staklenog zida već izdaleka usmjerava pogled na spomenik.

Nekoliko koraka udaljeno od tog mjesta je neupadljiva spomen ploča koja je utisnuta u tlo. Tamo se nalazi od 1989. godine. "U čast zaboravljenim žrtvama" je kratki tekst koji je napisan iznad. Na kraju stoji jedna rečenica koja se odnosi na nacistička "eutanazijska" ubojstva: "Broj žrtava je velik, ali mali je broj osuđenih počinitelja." A te su redke u proteklih 25 godina pročitali samo malobrojni posjetitelji koncerata Berlinske filharmonije. Od sada više nitko neće samo proći pokraj "akcije T4", ako se približi sjajnom, zlatnom zdanju Scharoun. A za to su se pobrinuli odgovorna arhitektica Ursula Wilms, umjetnik Nikolaus Koliusis i arhitekt krajolika Heinz Hallmann.

Ministrica upozorava na eutanaziju

Odluku ad se podigne Centralno mjesto sjećanja i informiranja donio je njemački Bundestag još 2011. godine, 71 godinu nakon početka programa "eutanazije". Nacisti su se drznuli odlučivati o ljudskim životima prema čovjekovoj "koristi" i "upotrebljivosti", rekla je ministrica kulture Monika Grütters na svečanosti u Filharmoniji. Ova demokršćanka je iskoristila priliku za dnevnopolitičku opasku. Ukazujući na ideologiju nacista koja obezvrjeđuje ljude, upozorila je i na to da se rasprava o aktivnoj eutanaziji i njezinoj apsolutnoj zabrani ne smije lakomisleno relativizirati.