I pare i Kosovo

Rroka mandolinën
bjeri bjeri bjeri çiftelisë
Të gjithë do t'kendojmë
Kënga le të jehoj
Çdo gjë mund të jetë rock 'n' roll

Bijelo dugme – „Kosovska"

Budući da su nezavisni mediji gotovo iskorijenjeni, kritika vlasti u Srbiji može se čuti od odavno izblaćene, kompromitovane opozicije i po društvenim mrežama. Zato se svaki disonantni ton koji dopre iz redova onih koji nisu proglašeni nepoželjnima dočekuje s mješavinom pažnje i nevjerice koja bi u normalnoj državi bila posvećena slijetanju vanzemaljaca usred glavnog grada. Zamjena za bliski kontakt treće vrste ovoga puta je bio Risto Radović, javnosti poznatiji kao mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, tvrdo krilo unutar Srpske pravoslavne crkve.

Iskoračivši iz napada na svoje uobičajene mete – žene koje ne rađaju, homoseksualce i realnost – Radović je iznio bojazan da politika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića vodi „izdaji Srbije i Kosova". Izjava je došla neposredno nakon „Apela za odbranu Kosova i Metohije", koji je potpisalo mnoštvo desničarskih figura. Zamišljen kao pritisak na vlast da nastavi da odlaže priznanje Kosova, taj apel ne kritikuje nikoga direktno, ni imenom ni funkcijom, i prošao je relativno nezapaženo do Radovićevog istupa.

Zabavno je moćnike koji su do juče živjeli u harmoniji gledati kako se glože. Mitropolit Amfilohije, kome nije smetalo da gleda kako svu vlast u državi preuzima mala grupacija unutar SNS-a, odjednom ima zamjerku na to što se niko drugi ne pita ama baš ništa. Naprednjacima su do prije nekoliko dana nevidljive bile njegove „necrkvene izjave" (sjetimo se, recimo, da je Srpkinje optužio da abortusima „pobiju više djece nego Hitler i Musolini", te da je za poplave u Srbiji optuživao Končitu Vurst), kao i njegovi izleti u „blato politike" (držao opelo živom Dačiću, insinuirao da je Đinđić dobio šta je zaslužio).

Sada su iznenada shvatili da je Amfilohije izuzetno problematična ličnost i osjetili potrebu da nam to elaboriraju. Nekadašnje druženje s Arkanom i Radovanom Karadžićem još uvijek im nije sporno, mada nije isključeno ni da bi se u slučaju nužde pokrenula i ta tema. Propagandna mašina naprednjačke vlasti nije gadljiva na to da drugima spočitava ono što njihova stranka i sama čini.

Odgovor Vučićevog režima bio je, dakle, rutinski medijski odstrel, u izvedbi premijerke Brnabić, nekolicine ministara, državne televizije i čitavog arsenala tabloida, ali najviše pažnje privukao je završni udarac – partijarh Irinej je javno zahvalio Gospodu Bogu što nam je „podario čovjeka koji se lavovski bori za srpski narod, a posebno za mučeničko i stradalno Kosovo i Metohiju". Poučen Amfilohijevim iskustvom, Svevišnji nije bio dostupan za komentar.

Kako možemo tumačiti ta dva potpuno oprečna pogleda Srpske pravoslavne crkve na vlast? Jedan, prema kojem je ona ni manje ni više nego disidentski element u tijelu nacije, i drugi, prema kojem je bezgrešni lav, prema kojem se valja ponašati neumjereno ponizno i udvorički?

Kao i većina drugih crkava, SPC je izuzetno monolitna organizacija, i ne trpi različita mišljenja u svom okviru. Prethodni unutrašnji sukob koji je dopro do javnosti ugušen je 2008. po kratkom postupku, tako što je tadašnji episkop raško-prizrenski Artemije raščinjen, proglašen za raskolnika i izbačen iz Crkve, a njegovo sljedbeništvo svedeno na evokse koji se i dan-danas skupljaju po šumama. Tada se, međutim, razdor svodio na odnose moći unutar SPC i nije se prelivao u političku sferu.

Srpska pravoslavna crkva je najvjerniji proponent nacionalnog narativa i, ujedno, jedan od izvora legitimiteta svake domaće vlasti. Očuvanje Kosova u okviru Srbije je njena stalna tema i tačka od koje je, za tu instituciju, nezamislivo odstupiti. Situacija u kojoj bi se, kao što potpisnici nedavno objavljenog „Apela" sugerišu, podrška vlasti i „borba" za Kosovo međusobno isključivali dovela bi SPC u neugodnu situaciju da bira između dva aksioma. Podržati vlast, jer to donosi novac i privilegije, ili braniti ideologiju tako što bi se delegitimizovala vlast koja bi i formalno prihvatila nezavisnost Kosova? Podržati proroka Vučića ili svetu knjigu koja kaže šta se nikako ne smije učiniti?

Recite šta hoćete za SPC, ali jedno je sigurno: izuzetno je nesklona zamjeranju ljudima koji joj donose novac. Ako se ima u vidu da je, prije manje od mjesec dana, rješenjem Vlade Srbije („Službeni glasnik RS", br. 99/16 i 113/17), SPC dobila novogodišnji poklon u vidu 1,2 milijarde dinara za izgradnju Hrama Svetog Save, i da je to samo jedan od brojnih novčanih priliva čiji je izvor državna kasa, ozbiljno protivljenje bilo kakvoj državnoj politici koja se tiče Kosova postaje krajnje škakljivo.

Otkako je veliki vođa Aleksandar Vučić najavio „unutrašnji dijalog" o statusu Kosova, gledamo pokušaj raspršivanja odgovornosti za konačnu odluku, koja će neumitno – svima to već postaje jasno – biti neka vrsta priznanja nezavisnosti. Kao i ostatak političkog života u Srbiji pod naprednjacima, i taj dijalog je u najvećoj mjeri simulacija demokratije. Vlasti je neophodno da na kraju niko ne može da je optuži za izdaju a da ona ne bude u stanju da kritičaru odbrusi kako nije iskoristio priliku da ponudi bolje rješenje. U redu je ako smo na kraju svi pomalo krivi, zar ne?

Amfilohijev potpis na desničarskom apelu i javna kritika velikom vođi mogu se zato tumačiti na još jedan način: kao manevar kojim SPC u isti mah dokazuje svoju pravovjernost u odbrani Kosova i usput podiže cijenu za svoj doprinos u opopljavanju odnosa Beograda i Prištine. Zbog toga je SPC potrebno da pošalje dvije poruke: jednu umjereniju, koja će pristankom na saradnju objasniti interesima kulturnih dobara na Kosovu, i drugu, agresivniju, koja će glasiti: evo, borili smo se, potpisivali smo apele, bunili smo se, ali sve je bilo uzalud.

Vučiću su napad zdesna i etiketa novog Vuka Brankovića neprihvatljivi, ali, ako ima podršku patrijarha a radikale je već spakovao u džep, ne ostaje mnogo onih koji uvjerljivo mogu igrati na tu kartu protiv njega. Ukoliko se neko i usudi, slijedi mu tabloidni špalir i rafal naslovnih strana u potiljak.

Bez obzira na to što će ishod biti razrješavanje kosovskog čvora, još jedna demonstracija snage Vučićevog autoritarizma i nastavak statiranja svih ostalih društvenih aktera u procesu donošenja političkih odluka, makar one bile i formalne, obiće nam se o glavu dugoročno. Više se ne vozimo ni na zadnjem sjedištu sopstvene demokratije jer na njemu sada sjede vladike – ovo sve više liči na prikolicu.

*Sociolog Dario Hajrić, piše između ostalog za portal akuzativ.com. Na Tviteru piše pod @romulian.