Tajanstveni slučaj Lokerbi

21. decembra 1988, Boing 747 američke avio-kompanije PanAm srušio se na škotski gradić Lokerbi. Svih 243 putnika i 16 članova posade je poginulo. Jedanaestoro stanovnika Lokerbija je povrijeđeno. U ruševinama su nađeni ostaci plastičnog eksploziva semteksa. Iako je ubrzo nakon nesreće više islamističkih grupa preuzelo odgovornost za napad, sumnja je odmah pala na Libiju, koja se godinama nalazila u posebnoj vrsti rata sa SAD.

25 godina kasnije, poslije istrage britanskih vlasti, međunarodnog procesa, osude i pomilovanja jednog oficira libijske tajne službe i odštete koju je platila libijska vlada, sa ovim atentatom se i dalje povezuje više pitanja nego odgovora. "Lokerbi je postao simbol zagonetnog napada", smatra publicista i stručnjak za tajne službe Erih Šmit-Enbom: "Tu se vidi da, kada se radi o međunarodnom terorizmu, još uvijek postoji mnogo strana koje učestvuju u zbivanjima, i mnogo teorija zavjere." Šmit-Enbom smatra da atentat u Lokerbiju nikada neće biti rasvjetljen.

"Pogrešna presuda"

Han Kehler ide i dalje od toga. Austrijski filozof je 2000. godine dobio ovlašćenje generalnog sekretara UN da kao posmatrač prisustvuje suđenju osumnjičenim atentatorima u Hagu. Bio je u sudnici kada su škotske sudije oslobodile optužbe jednog pripadnika libijske tajne službe, a njegovog kolegu, Abdela Baseta Alija al Megrahija, osudile na doživotnu robiju. "Prema svemu što sam vidio, to je bila pogrešna presuda", kaže Kehler.

On dodaje da je čitavo izvođenje dokaza bilo čudno. Tako se, na primjer, najvažniji dokaz, djelić elektronske opreme veličine nokta, na suđenju pojavio tek više mjeseci nakon početka istrage. Pri tome se radi o ostacima upaljača koji je u Libiju isporučila jedna švajcarska firma. No, da je taj komadić zaista bio dio bombe, on bi se prilikom eksplozije potpuno razložio, kaže Kehler: "Škotski fizičari su obavili eksperimente sa semteksom, koji su pokazali da prilikom njegove eksplozije nastaje izuzetno vreo gas, pretvarajući sve u prah."

Švajcarska firma je saopštila da je nekoliko mjeseci poslije napada predala policiji jedan primjerak inkriminisanog upaljača, te da komad upaljača koji su pred sudom pokazali istražitelji potiče upravo iz tog primjerka. Takvih pojava je bilo tokom čitavog procesa, prenosi Hans Kehler. Tako su, na primjer, za vrijeme procesa u sudnici svo vrijeme bila prisutna dvojica muškaraca o kojima se u sudskoj dokumentaciji ništa ne pominje: "To su bila dva službenika američke federalne policije FBI, koji su za vrijeme suđenja stalno razgovarali sa članovima tima tužilaca."

Publicista i stručnjak za tajne službe Erih Šmit-Enbom pamti suđenje za atentat u Lokerbiju kao politički proces: "Tok i ishod procesa jasno pokazuju da su iza kulisa pravljeni dilovi koji ne samo što nisu pomagali da se otkrije istina, već su i jednoj i drugoj strani omogućili da sačuvaju svoj politički obraz." Šmit-Enbom smatra da su SAD poslije napada pokušale da iskoriste šansu da se otarase vođe libijske revolucije Moamera el Gadafija. Poslije napada na berlinsku diskoteku "La bel" 1986., američki predsjednik Džordž Buš stariji, tražio je povoljan razlog da svrgne libijski režim. Trag atentata u diskoteci je vodio u Libiju, koja je očigledno željela da se osveti za to što je američka vojska potopila dva libijska ratna broda. Kao odgovor na napad u disko-klubu, Vašington je bombardovao četvrt u kojoj su živjeli članovi libijske vlade. Pri tome je poginula jedna Gadafijeva kćerka.

Gadafi je znao da američka vlada želi da ga ukloni i tražio je izlaz iz te situacije. Kada ga je međunarodna zajednica uz to još i proglasila odgovornim za Lokerbi, uvodeći oštre sankcije Libiji, Gadafi očigledno više nije vidio drugo rješenje osim da preda dvojicu pripadnika tajne službe škotskom sudu. Pri tome je postavio uslov da se sudski proces odvija na neutralnom terenu. Kada je u aprilu 1999. zaista i izručio dva agenta, raspoloženje međunarodne zajednice se promijenilo: Gadafi više nije važio za neuračunljivog političara već za predsjednika sa kojim je moglo da se razgovara. Kasnije je vođa libijske revolucije izrazio spremnost da razgovara o obeštećenju porodicama žrtava atentata - pod uslovom da Zapad ublaži sankcije.

Nafate umjesto istine?

U takvoj klimi je održano i suđenje u kome su sve strane zapravo nastojale da zaglade stvar. Čak je i jedinom osuđenom signalizirano da može da računa sa prevremenim puštanjem na slobodu. Kada je Gadafi 2002. i zvanično preuzeo odgovornost za napad i malo kasnije isplatio porodicama žrtava 2,5 milijarde dolara, to je označilo i njegov povratak na međunarodnu političku pozornicu. "Bio je to taktički manevar", kaže Šmit-Enbom, "da bi ga međunarodna zajednica ponovo prihvatila i da bi ponovo mogao da prodaje naftu Velikoj Britaniji.

O onima koji zaista stoje iza napada u Lokerbiju i danas se samo spekuliše. U tim spekulacijama često se pominju Iran kao i PLO, koji su u to vrijeme bili umiješani u mnoge napade. Ali, indicije sadrže mnogo protivrječnosti. 25 godina poslije Lokerbija očigledno je da istina zapravo više nikog ne zanima... Politička situacija se promijenila - motivi iz tog vremena danas više nisu važni. Jedini čovjek koji je osuđen za napad je 2009. pušten iz zatvora iz zdravstvenih razloga, a 2012. je umro. Samo idealisti poput ondašnjeg posmatrača procesa Hansa Kehlera traže da se proces ponovo pokrene: "to je neophodno da bi se povratilo povjerenje u državu i pravosuđe. U Škotskoj su mnogi ubijeđeni da suđenje nije održano po principima pravne države."

Autor: Alois Berger / Saša Bojić

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić