Turskoj zapad, Rusiji istok, Libiji haos
27. juni 2020
Poruka šefova diplomatije Arapske lige zvučala je jasno: integritet Libije mora se sačuvati u svakom slučaju, zemlja se ne smije raspasti na regione koje kontrolišu različite strane sile. „Vojni angažman ne može donijeti mir ili političku stabilnost u Libiji", saopštili su su u utorak ministri Arapske lige.
Prethodno je egipatski diktator Abdel Fatah al Sisi zaprijetio takozvanoj Vladi nacionalnog jedinstva koju u Tripoliju predvodi Fajiz al Saradž. Trupe te Vlade, koju priznaje veliki broj zemalja svijeta, namjeravaju da, zajedno sa snagama koje podržava Turska, zauzmu važan obalski grad Sirt. To je, kako Al Sisi kaže, „crvena linija".
Sirt, u središtu libijske obale, smatra se strateškom tačkom odakle se može kontrolisati niz mediteranskih luka kao i najvažniji gasovodi u zemlji. Ko drži Sirt, ima veliko ekonomsko preimućstvo koje može da odluči građanski rat.
Rovovi oko Tripolija
Al Sisi se suprotstavlja Al Saradžu i Turskoj jer ovi pod svojom kontrolom imaju niz islamističkih grupa. Egipatskom predsjedniku su te grupe trn u oku – on je na vlast došao vojnim udarom, svrgnuvši upravo Muslimansko bratstvo.
„Al Sisi prijetnjom vojnom intervencijom šalje Turskoj poruku da je bolje da gaji prijateljski odnos sa Egiptom", kaže nam Tarek Megerisi iz Evropskog savjeta za međunarodne odnose. On ipak misli da egipatski predsjednik samo blefira.
Tursko vojno prisustvo za sada je bilo efikasno. Uz tu odlučujuću pomoć su trupe Al Saradžove vlade uspjele da potisnu snage generala Kalife Haftara čija je moćna paravojska duže od godinu dana držala Tripoli pod opsadom.
U tome je, doduše, pomogla jedna odluka iz Moskve, smatra Volfram Laher, stručnjak berlinske Fondacije za nauku i politiku. Naime, Rusija je povukla profesionalnu paravojsku „Vagner" koja je podržavala generala Haftara u naletu na Tripoli. Zauzvrat je Turska obustavila vazdušne udare na opsadnu paravojsku.
„Tako je Haftarova ofanziva propala jer su Turska i Rusija napravile dil", piše Laher.
General Haftar, koji se iz egzila vratio po rušenju bivšeg vlastodršca Moamera el Gadafija, ipak i dalje može da se uzda u pomoć Ujedinjenih Arapskih Emirata. Emirati su Haftarovoj armiji poslali bespilotne letjelice koje sprječavaju Al Saradžove trupe i plaćeničke grupe da potisnu Haftarove ljude još dublje na istok zemlje. Njihova baza je na istoku libijske obale, u Tobruku.
Ujedinjene nacije nemoćne
Komplikovani front pokazuje koliko život i smrt u Libiji zavise od stranih sila. One pak u vidu imaju svoje ciljeve, a ne dobrobit Libije. „Gdje god da se sada povuče linija, Turska je postala dominantna sila u zapadnoj Libiji, a Rusija najvažnija zaštitnica generala Haftara", piše Laher.
Da stvari budu još komplikovanije, Ankara se vojnim uplitanjem zamjerila Parizu, savezniku iz NATO. Francuska želi stabilnost u Libiji kako bi se razračunalo sa džihadističkim grupama koje u čitavom haosu nesmetano jačaju na jugu zemlje, gdje počinje pojas Sahela.
Moguće da su strane sile već toliko uložile u rat u Libiji, da će teško odustati od njega. Kako piše Laher, bilo kakav dogovor značio bi formiranje jedinstvene vlade i vojske u Libiji, koja bi onda bila dovoljno moćna da se brani od stranih uticaja. „Zato ni u turskom ni u ruskom interesu nije da se konflikt riješi, nego da se – zamrzne."
Dok to traje, upozorava Arapska liga, libijskoj omladini ne ostaje bolja perspektiva nego da se uključi u radikalne ili mafijaške strukture.
Ujedinjene nacije su za sada nemoćne čak i da nametnu embargo na isporuku oružja zaraćenim stranama. „Nažalost", zaključuje Tarek Megerisi, „previše stranih država je previše fokusirano na svoje kratkoročne interese."