U potrazi sa spasom od vlastite porodice
25. novembar 2018
K.K. je pakao proživljavala gotovo 50 godina. "Tukao me je, maltretirao, gurao mi čekić u usta - da mi razvali grkljan. Šamarao me je, bacao... To mi je bilo nepodnošljivo”, počinje svoju tragičnu priču 68-godišnja Sarajka.
Udala se 1970. godine, a život joj, kako kaže, nikada nije bio lijep. “To je bio nekakav život van života. Rodila sam četvero djece. Prvi sin mi je poginuo u ratu, četvrti mi je umro. Imam još sina i kćerku”. Ubrzo po udaji, muž joj, prisjeća se, postaje agresivan. Nije se radilo samo o čestom fizičkom nasilju, nego i o potrebi potpune kontrole, gotovo jednog vida kućnog pritvora.
"Radio je, a ja sam bila domaćica. Nisam nikada imala njegovog ‘dinara', niti mi je dao da imam. Kad sam dobila unuke, ostavila bih 1-2 (konvertibilne) marke, nešto sitno da dam unucima. Ako se radilo samo o 50 pfeniga, on je tražio da mu vratim”, kaže K.K. za Deutsche Welle.
Trpila je zbog djece, jer nije htjela da oni pate. Nadala se da će nevolje proći, da će se smiriti, popraviti. Sin i kćerka su odrasli, zasnovali svoje porodice, otišli, no nevolje ne prestaju. K.K. odlučuje napustiti nasilnog supruga. Podnosi zahtjev za razvod braka.
“Il’ pomoć, il’ u vodu”
"Molio je, kumio je, kleo se da će biti dobar, da neće biti agresivan, da će ovo, da će ono, pa sam povukla tužbu. Sudinica ga je upozorila da tako nešto (nasilje) ne smije ponoviti”. Obećanje je vrijedilo dok nisu stigli kući. Opet je patila. Strpljenje i izdržljivost su se istrošili.
"Kad me je jednu večer ošamario, riješila sam da izađem, da odem u policiju da se javim, da me ne traže, a onda sam odlučila da idem u vodu (da se ubije op.aut.)! Međutim, zet me je odvezao u policiju, gdje je bila inspektorica koja me je nakon prijave smjestila u Sigurnu kuću”.
Od tada je prošlo skoro godinu dana, a K.K. je prvi put u životu samostalna i odlučna - u porodičnu kuću se više ne vraća, već će pokušati naći smještaj u Staračkom domu u Sarajevu.
Put do svojevrsnog osamostaljenja i prikupljanja snage nakon toliko godina zlostavljanja nije nimalo lak, pojašnjava psihoterapeutkinja Sigurne kuće u Sarajevu Dželila Mulić Čorbo, koja radi na psiho-socijalnim tretmanima sa ženama, djecom i djevojkama u Sigurnoj kući. U svojevrsnom utočištu za žene žrtve porodičnog nasilja, danonoćno radi šest stručnjakinja, obučenih za pomoć visoko-traumatiziranim osobama.
Svaki slučaj je, pojašnjava, specifičan, a fizičke ozljede, koje često vidi na ženama koje dolaze u Sigurnu kuću“definitivno ostavljaju utisak na bilo kojeg čovjeka”. "Kad vam dođe žena koju ne možete da prepoznate, naravno da snažno ostavi utisak na vas”. Na žalost, "osobe izložene nasilju se nekako pomire s tim. Naime, žene prijave nasilje kada je to akutan problem, kada se definitvno uplaše za svoj život i život svoje djece”, naglašava Mulić Čorbo.
Statistike u BiH, kaže Mulić Čorbo, ne odstupaju od statistika u svijetu, gdje žene nasilje trpe u prosjeku 8-10 godina, prije nego što ga prvi put prijave. "Mi psihoterapeuti razumijemo zašto je to tako - ne odustajete od odnosa tek tako, pogotovo ako u porodici porijekla, odnosno porodici u kojoj ste odrasli imate neki oblik nasilja, pa ste naučili s tim da se nosite, naučili ste s tim da djelujete, pa se trudite i mislite da nešto možete promijeniti i sami se nositi s tim”.
Situacija se mijenja
Evidentno je ipak, kako kaže Mulić Čorbo za Deutsche Welle, da se situacija po pitanju porodičnog nasilja znatno promijenila u posljednjih 20 godina. O problemu se mnogo više priča, odnosno postao je, kako bi i trebalo, društveni problem, a ne nešto što je bilo sramota i što se “čuvalo između četiri zida”. Tome je pomogla primjena brojnih međunarodnih konvencija koje je BiH ratificirala - o ljudskim pravima, Istanbulska... - ali i promjena svijesti u društvu, kao i veća medijska pozornost na postojeće probleme nasilja u porodici, a posebno što se porodično nasilje zakonski više ne tretira kao obični prekršaj, već kao krivično djelo, pa i broj prijava raste.
"Problem nasilja u porodici je društveni problem zato što osobe ne mogu same s tim da se nose. To je apsolutno nemoguće. Postajete žrtva jedne torture, jednog zlostavljanja i to nisu pojedinačne situacije koje se dogode s vremena na vrijeme, to je kontinuirana izloženost nasilju i to je ona kompleksnost koja dovede osobe u stanje kompleksne, visoko-traumatizirane osobe”, kaže Mulić Čorbo.
Mulić Čorbo tvrdi da je situacija drugačija i po pitanju znatno bolje uvezanosti sistema, kako je policija bolje educirana o nasilju u porodici, pa lakše i prepozna žrtvu i zna kako postupati s njom, a Sigurne kuće, kojih je ukupno devet u cijeloj BiH, imaju brojne razrađane i potpisane protokole sa policijom, centrima za socijalni rad, pravosudnim i zdravstvenim ustanovama, pa je saradnja mnogo ozbiljnija i snažnija nego prije.
Problem međutim, kao i u cijelom bh. društvu, ostaje loša ekonomska situacija, pa je ženama koje spas potraže u Sigurnoj kući teško pronaći posao, teško im je pomoći da se osamostale i u tom segmentu kako bi nastavile, odnosno započele uživati neki normalan život.
Nasilje u porodici - kompleksan problem
Ipak, žene se, dodaje, sve češće odlučuju potražiti pomoć, a u Sigurnu kuću dolaze “vidno visoko traumatizirane, pa se s njima mora raditi na ojačavanju, da se osjećaju sigurno”. "Tek kada stvorimo taj siguran prostor, onda možemo da radimo psiho-socijalne tretmane, da ih ojačavamo, da ulazimo u taj proces traume, da negdje podižemo kapacitete žena i, u stvari, ono što bude jedan veliki zadatak za same žene jeste kada same sebi priznaju da su žrtve”.
Na žalost, žene nisu jedine žrtve nasilja u porodici. Najčešće su to i djeca koja, iako možda nisu direktno izložena fizičkom nasilju, svakako preživljavaju duboku traumu i psihičko nasilje svjedočeći nasilju u porodici. Sigurna kuća u Sarajevu ima i poseban odjel za djevojke žrtve porodičnog nasilja. Djevojčice od 12 do 18 godina starosti!
Nasilje u porodici izuzetno je kompleksna pojava i ne podrazumijeva samo fizičko nasilje, već se najčešće odražava i kroz druge vidove nasilja, poput ekonomskog, psihološkog, seksualnog - silovanje u braku. Tako se i u Sigurnu kuću uglavnom javljaju žene koje su ekonomski ovisile o svojim partnerima, a koji su im, s druge strane, često uskraćivali i ono najosnovnije - hranu ili higijenske potrepštine.
Ono što Sigurna kuća nudi, pojašnjava Dželila Mulić Čorbo, je “cijeli servis od pravne pomoći, pravnog zastupanja, do psiho-socijalnih tretmana, rada na osnaživanju, do neke socijalne pomoći da žene pronađu nekakav način da počnu da rade, da samostalno zarađuju ili da ostvare pravo na penziju, na doplatke, na sve ono što do sada nisu imale ili su mislile da nemaju pravo na to. Prosto nisu bile upoznate”.
Sloboda u Sigurnoj kući
Za bolju informiranost, smatra, zaslužne se i kampanje, poput kampanje "16 dana aktivizma”, kojom se od 25. nobembra do 10. decembra u svijetu, a i u BiH, obilježava borba protiv nasilja na spolnoj ili rodnoj osnovi. Dželila Mulić Čorbo još jednom naglašava da prostora za poboljšanje sistema još ima, te napominje da je, prema zakonskoj regulativi u BiH, a i sa one, ljudske strane, obaveza prijaviti nasilje i ako mu svjedočite, ako čujete zapomaganje iz susjedne kuće ili stana.
Na žalost, neki dokumentirani slučajevi radije se koriste kao “zabava” na društvenim mrežama, poput snimka koji ovih dana kruži Facebookom - kako muškarac svoju suprugu snažno čupa za kosu zato što je na svadbi odlučila zaplesati, a njemu se nije plesalo. Snimak je načinjen na svadbi u BiH, RS.
K.K. je nakon gotovo 50 godina bračnog pakla odlučna da konačno sama počne upravljati svojim životom. Dok ne nađe trajno rješenje, boravit će u Sigurnoj kući. Ona je tako ne zove. Lice izborano patnjama još uvijek ima snage za osmijeh, posebno kada pogleda svoju psihoterapeutkinju i kada govori o Sigurnoj kući: “Ovo nije Sigurna kuća, već kao da su ti ovdje i otac i majka. Ovdje smo slobodni”.