U tramvaju

Evo će još malo biti dvadeset godina kako je rat u Sarajevu završen, kako su plavi putevi otvoreni i kako je jedna djevojčica krenula s majkom kamionom preko Međugorja, Splita i Zagreba u Njemačku. A onaj što je u kotlini ostao jednako gricka dane kao Alisa kolačiće, pa mu je čas tijesno i jedva diše, stisnut sa svih strana maketama dženeta, a čas je sitan do nevidljivosti i sve do čega mu je stalo stoji daleko i nedohvatljivo, kao u džehenemu.

I nigdje mu se kao u tramvaju ne vraća, kao nesvaren zalogaj, pitanje: je li zauvijek vrijedilo ostati, kad se jednom moglo otići? Jer nigdje mu se kao tu, u tramvaju, ne pokaže tako jasno i surovo koliko je nekadašnji olimpijski grad nalik osušenoj voćki zelenoj od lišća puzavica.

Tandara i klati se i tandrče javni prevoz, kao da je volovska zaprega na kaldrmi, a ne električno vozilo na šinama. Prozori stoje poluotvoreni, bez ručkica, u staklenim rupicama lome nokte putnici koji bi da ih zatvore ili otvore. Hrđa zamackana slojevima masne farbe koja se ljušti s okova kao sasušeno blato s kože. S rukohvata vise puknute, otkinute, razrezane plastične ručke, vrata kloparaju, ni otvorena ni zatvorena, limeni sandučići za otpatke stoje prazni, jer su bez dna, na sve strane flomasterom i švrakopisom ižvrljana imena školaraca, iznad sjedišta mjesecima ili godinama stare reklame za bolji život s repertoarom pozorišta za protekli mjesec ili prošlu sezone. Pjenasta plastika rukohvata na sjedištima očopana, oglodana, ponegdje izvaljene i metalne šipke koje je oblagala, lim kriv i zahrđao, bravice bez katanaca, mutna stakla zatamnjena rasterom reklamnih folija. Izblijedjele sličice fudbalera preko žutih upozorenja da je zabranjeno ovo naporedo s flekama sasušenog ljepila zaostalim iza potrganih ili otpalih naljepnica. Vazduh zimi gust od isparavanja smogom natopljenih kaputa, ljeti od znoja koji štipa za sinuse. I voda koja ti se odnekud slije za vrat, kad vozač koči ili ubrzava. Ojeden linoleum, pun ožiljaka od žvaka i opušaka, raspar matice, smrad zapaljene gume, zablokirana vrata...

Sjetiš se djevojčice koja se poslije nekoliko mjeseci vraća iz Njemačke preko Splita u Sarajevo, autobusom. Spava ti u krilu, pa se u Mostaru trgne, probudi, i pita: je li ovo Sajajevo. Ima nepune četiri godine, i nestrpljiva je da se vrati u rodni grad, u kojem je odrastala zainat granatama i gladi. Tamo u Berlinu, vozeći se u-banom, ne znajući još da ih i Berlin ima, hvalila se sarajevskim tramvajima. A mislila je time i na bjelinu snijega, i na onaj mjesec, ogroman, iznad Kovača, koji se mogao ubrati, kao dunja, kad sjediš na očevim ramenima, prije nego što će krenuti na liniju. I na miris hljeba iz krive limene pećice. Na nanu, koja joj bila druga baka. Na svoju ulicu, skrivenu pod lipom. I u njoj na Omera i Almu, Nušu i Načeta, Krleta i Zlaju, Hilmu i Šefiku, Šabu i Žigu, Mišu i Seju, Sabinu i Lejlu...

Nije, ovo je Mostar, odgovoriš.

Jooj, jest jazvajen, kaže ona i uskoro ponovo zaspi.

Pa se onda probudi na Stupu. Ulazite u Sarajevo, tu sasvim nalik Mostaru, spaljeno, sravnjeno...

Je li ovo Sajajevo, pita.

Jeste, odgovoriš.

A ona gleda, i misli, i kaže: Pa baš su ga jepo popjavili.

I evo, poslije dvadeset godina, u tramvaju kao nekad u onom autobusu iz Splita, vraćaš se, i svejedno ti je na kojoj ćeš stanici izaći.

Jer iz džeheneta izlaza nema.