Uloga njemačke politike u godini kriza

17. prosinca 2013. je nova "crno-crvena" koalicija, sastavljena od demokršćana i socijaldemokrata, započela svoj posao kao nova vlada Njemačke. Već nekoliko tjedana kasnije je ta vlada krenula novim smjerovima u vanjskoj politici. Ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier (SPD), koji je na toj funkciji bio i od 2005. do 2009. godine, uputio je zahtjev njemačkoj politici za više angažmana na polju međunarodne politike. Njemačke je "prevelika da bi mogla samo komentirati svjetsku politiku", kazao je on. Vojne misije su, doduše, samo "ultima ratio" (posljednje sredstvo, lat.), ali one se ne smiju protjerati iz političkog razmatranja, istaknuto je Steinmeier.

Po tom pitanju je jasnija bila njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen. Ona se založila za više angažmana Bundeswehra u misijama u inozemstvu i francuskim partnerima u Maliju i Srednjoafričkoj Republici ponudila pomoć. Kasnije je glasno razmišljala o scenarijima vojnih misija na strani Francuske u istočnoj Ukrajini i o misijama u Iraku u kojima bi se obučavali tamošnji vojnici. Njemački predsjednik Joachim Gauck se na koncu na Konferenciji o sigurnosni u Münchenu krajem siječnja također izjasnio za više vanjskopolitičkog angažmana. Savezna republika Njemačka se mora uključiti "ranije, odlučnije i konkretnije", kazao je Gauck i time izazvao dosta kritike, ali dobio i dosta pohvala. Jedni su mu predbacili da svojom izjavom unaprjeđuje militarizaciju njemačke vanjske politike, dok su drugi pozdravili njegovo upozorenje da Njemačka mora djelovati u skladu sa svojom sve većom svjetsko-političkom odgovornošću.

Savezna vlada je doista 2014. godine bila središnji igrač na mnogim međunarodnim terenima. Njemačka kancelarka i ministar vanjskih poslova su bili traženi partneri za razgovore u mnogim glavnim gradovima na svijetu. Stav Berlina je u krizama 2014. godine igrao važnu ulogu kod značajnih odluka u međunarodnoj politici.

Europski izbori s posljedicama

Na primjer u debati o novom predsjedniku Europske komisije. Pobjednik izbora za Europski parlament u svibnju je bila Europska pučka stranka sa svojim glavnim kandidatom Jean-Claudeom Junckerom. Za većinu promatrača je time bilo jasno da upravo Juncker ima pravo na najvažniju funkciju u Bruxellesu. Ali njemačka kancelarka Angela Merkel se pomoću svoje moći koju uživa u Europskoj uniji, usprotivila tom automatizmu. Ona je ustrajavala na pravu šefova vlada i država da predlože osobu za tu funkciju. Tek pod masivnim pritiskom koalicijskih partnera i medija je Merkel popustila i stala iza Junckera koji je zatim 15. srpnja u prvom krugu znatnom većinom glasova u Europskom parlamentu izabran za novog predsjednika Europske komisije. No kriza Europske unije time nije uklonjena. Velika Britanija, koja je zajedno s Mađarskom glasovala protiv Junckera, je u međuvremenu dobrim dijelom izolirana i razmatra izlazak iz Unije. Sam Juncker je na meti kritika zbog njegove prijašnje politike kao luksemburški premijer i ministar financija. A ni politika EU-a po pitanju krize u Ukrajini nije dovela do popuštanja napetosti.

Prijeti li novi rat u Europi?

Za njemačku politiku je kriza u i oko Ukrajine bila središnja tema godine na izmaku. I Merkel i Steinmeier su se trudili da smire situaciju - ali bezuspješno. Odnosi prema Moskvi su se pogoršali unatoč brojnim telefonskim razgovorima između Angele Merkel i Vladimira Putina te diplomatskim iskoracima Steinmeiera. U studenom su ruske vlasti jednoj njemačkoj top diplomatkinji naložili da napusti ruski glavni grad nakon što je prethodno jedan ruski diplomat u Berlinu pozvan da napusti Njemačku zbog špijunskog djelovanja.

U samoj Njemačkoj se vodila izuzetno kontroverzna debata o njemačkoj politici prema Rusiji. Njemačkoj vladi i medijima se predbacivala jednostranost, odnosno stajanje na stranu Ukrajine i negativne stavove prema Rusiji. No, postojala je i obrnuta optužba - da njemačka vlada prema Rusiji vodi politiku popuštanja. Ministar vanjskih poslova se branio od tih optužbi. "Ne želimo Hladni rat, ne želimo ni vrući rat, već želimo očuvati europski mir", kazao je Steinmeier u Bundestagu. On je najavio da će se i dalje zalagati za razgovor s Moskvom. Potrebno je smirivanje situacije u konfliktu u Ukrajini kako bi se konačno riješila blokada u Vijeću sigurnosti UN-a, poručio je Steinmeier.

Eskalacija na Bliskom istoku

Zbog tog neslaganja u Vijeću sigurnosti UN-a, koje traje već godinama, je i konflikt na Bliskom Istoku 2014. godine praktično bio izvan kontrole. Teroristička organizacija "Islamska država" je ubijajući i pljačkajući napredovala u Siriji i Iraku te širila strah i trepet na osvojenim područjima. U srpnju su IS-ovi borci napali religijsku manjinu jezida u sjevernom Iraku, ubili stotine muškaraca, a žene i djevojčice odveli u ropstvo. Oko 200.000 ljudi je je navodno pobjeglo od terora pripadnika IS-a. U Njemačkoj je napredovanje IS-a izazvalo brigu i suosjećanje sa žrtvama. Očajni kurdski pozivi upomoć u opkoljenom gradu Kobane, na granici s Turskom, su doveli do toga da njemačka vlada posegne za neobičnim sredstvom: odlučila je isporučiti oružje pešmerga borcima koji se na sjeveru Iraka bore protiv terorista IS-a. "IS je prijetnja za Njemačku", kazala je kancelarka Merkel u svome govoru o političkom stavu njemačke vlade početkom rujna. Nestabilni Irak bi mogao ugroziti i sigurnost Njemačke, kazala je ona, što je naišlo na odobrenje kod većine parlamentarnih zastupnika. Protiv isporuke oružja Kurdima su se jedino izjasnili političari ljevičarske stranke Die Linke i dio Zelenih.

Premalo, prekasno: Njemačka reagira na ebolu

Dosta kritike se njemačka vlada morala naslušati po pitanju odnosa prema jednoj drugoj velikoj krizi 2014. godine: ebola. Berlin je prekasno reagirao na tu smrtonosnu epidemiju, glasila je optužba koja se mogla čuti u medijima i od strane humanitarnih organizacija. Već prije godinu dana se ta zarazna bolest pojavila u zapadnoafričkoj Gvineji te se veoma brzo proširila u susjednim zemljama Sierra Leoneu i Liberiji. U Njemačkoj na to, međutim, isprva nije bilo nikakvih reakcija. Čak su i pozivi upomoć organizacije "Liječnici bez granica" u Berlinu naišli na gluhe uši. U rujnu je liberijska predsjednica Ellen Johnson-Sirleaf uputila poziv upomoć njemačkoj kancelarki i zamolila za podršku. "Bez veće izravne pomoći Vaše vlade ćemo izgubiti ovu borbu protiv ebole", napisala je liberijska predsjednica. Trajalo je još nekoliko tjedana da bi Steinmeier za opunomoćenika njemačke vlade za ebolu imenovao Waltera Lindnera, njemačkog veleposlanika u Venezueli i bivšeg opunomoćenika za Afriku. Lindner je odmah po imenovanju otputovao u kriznu regiju kako bi se informirao što je potrebno. Ujedno je, međutim, priznao da je Njemačka prekasno reagirala na dramatičnu situaciju.

Zaključak

2014. godina je bila godina svjetsko-političkih kriza i u kojoj je težak test prolazilo novo usmjerenje kojem teži njemačka vanjska politika. Njemačka diplomacije je, doduše, svugdje bila tražena i gotovo svugdje je i bila nazočna, ali stvarne uspjehe nije mogla zabilježiti.

I njemačka spremnost da se više vojno angažira je 2014. godine stavljena pod znak pitanja s obzirom na manjkavosti kod opreme i strukture Bundeswehra koje su izašle na vidjelo. S druge strane, Njemačka u svijetu uživa visok ugled, kancelarka i šef diplomacije su cijenjeni partneri za razgovore, a i sama Savezna republika kao gospodarski i politički jaka država ima odgovornost od koje politika ne može i ne želi pobjeći. Kako bi se bacio kritični pogled na njemačku vanjsku politiku i po potrebi ju i uputilo u novom smjeru, Frank-Walter Steinmeier je pokrenuo jedinstven projekt - "Review 2014". Na Internetu i javnim tribinama s političarima, znanstvenicima i zainteresiranim građanima je raspravljano o pitanju: "Što je pogrešno kod njemačke vanjske politike?". Zabilježene su mnoge kontroverzne izjave i ideje, koje bi ubuduće mogle zaživjeti u novom shvaćanju njemačke vanjske politike.