Useljavanje: Šta trebamo, od čega strahujemo?
4. decembar 2014Prošlo je tek nekoliko godina od kada su njemački mediji otkrili novu temu za svoje rubrike o Njemačkoj i reportažne članke. Odlazak iz Njemačke. 175 000 Nijemaca su 2009. godine okrenuli leđa domovini. Zanatlije su se selile u Kanadu, akademski građani u SAD, gastronomi u Južnoafričku Republiku. I Europa je bila predmet čežnje. Prije svih kod ljekara. Oni su odlazili u Norvešku, Englesku, Švicarsku. Zbog radnih uvjeta i naravno zbog novca. Televizije su na temelju ovog problema odmah razvile nove forme emisija. Kamerama su pratile iseljenike i dijelile s njima osjećaje i probleme prilikom odlaska iz domovine i prilikom dolaska u nepoznato. Riječ je o temi koja više nije aktualna.
Njemačka, dobitnik u krizi
Aktualna tema se zove useljavanje. Svaki treći od svih usljenika u EU dolazi u Njemačku, 2007. godine je bilo riječi o svakom sedmom. To je fenomen! U vrijeme u kojem se prije svega u konzervativnom taboru termin "useljenička zemlja Njemačka" osporava i nogama i rukama, njemačko tržište rada upravo magnetski privlači stotine hiljada ljudi.
Najveća financijska i dužnička kriza, koja je počela 2008. godine, masovno forsira useljavanje u Njemačku. Međutim nisu Grci, Portugalci i Španjolci ti koji u prvom redu dolaze masovno u ovu zemlju. To su prije svih ljudi iz srednje i istočne Europe. I oni uglavnom nalaze posao. Zbog toga ih nazivaju "socijalni turisti". Predstavnici industrije i srednjih preduzeća dobijaju konačno ono što im treba. Riječ je o boomu za dobrobit useljenika, kao i domaće privrede, a potpuno bez multikulturalnih prenemaganja.
Privreda treba useljavanje
Snažna konjuktura njemačke privrede je bila i još uvijek je ta koja je mogla prihvatiti one koji su od 2008. godine u južnoj, istočnoj i srednjoj Europi usljed krize ostali bez posla. Ali ovdje nije došao samo veliki broj migranata, već i oni koji su najkonkurentniji na tržištu. Još prije šest godina je samo 27 posto svih useljenika moglo pokazati da ima visoku stručnu spremu, u međuvremenu taj broj već sada iznosi 40 posto. To ubrzava integraciju. Nije čudo da je broj zaposlenih useljenika tek nešto malo ispod broja o ukupnom broju zaposlenih. Najbolja kultura dobrodošlice je očito konjuktura.
Tu još dolazi i profesionalizacija njemačke politike useljavanja. Ne samo politike, već i industrijske i trgovinske komore, a čak i gradovi i općine ciljano traže stručnu radnu snagu u inozemstvu. Prije svega u Europi. Useljavanje stručne radne snage se podstiče javnim sredstvima, primjerice sredstvima iz fondova EU, poput MobiPro koji je specijalno predviđen za mlade iz istočne Europe. Program je u međuvremenu zaustavljen: zbog prevelikog uspjeha! Oko 9000 mladih građana iz EU željelo je doći - mnogo više nego što se očekivalo.
Petljanje oko kulture dobrodošlice
Njemačka se mijenja vrlo brzo. Joachim Gauck, njemački predsjednik, već govori o "novom njemačkom mi". Ipak oprez! Svježi sjaj koji se trenutno priljepljuje mjestu čežnje zvanom Njemačka je prije svega rezultat ponude i potražnje. Jaka njemačka privreda treba prije svega kvalificirane useljenike i dobija ih jer pola Europe stenje usljed krize. Ali jao nama, ako konjuktura oslabi.
Prihvatiti Njemačku kao useljeničku zemlju znači prije svega ne dovesti u pitanje useljevanje u godinama ekonomskog pada. Ako industrija, trgovina i srednja preduzeća budu ukidali radna mjesta, umjesto da traže kandidate, pokazati će se da li se Njemačka i mentalno osjeća kao useljenička zemlja.
Sa skromnim ritualima dobrodošlice nije onda ništa učinjeno ako se ponovo bude pjevala zla pjesma o prevelikom broju stranaca. Onda bismo svi mi sebi trebali predočiti da prvo s obzirom na demografske razloge trebamo dugoročno useljavanje i drugo da u međuvremenu kod nas živi oko 16 miliona ljudi migrantskog porijekla. Što znači da mi smo već odavno ono što još uvijek svi nisu shvatili: klasična useljenička zemlja.