Uz smrt velikog Gabriela Garcie Marqueza

-„Pa, šta ću reći tvome ocu?“

-„Reci mu da u životu želim samo jedno, želim postati pisac. To ću i postati.“

Ovako je tekao razgovor Gabriela Garcije Marqueza sa majkom kada je 1950.,protiv volje roditelja, odlučio okončati studij prava. Njegova strast nije bila sudska praksa već svijet pripovijedanja. Tako je on sam pisao u biografskim djelu objavljenom 2002. “Živjeti da bi se pričalo”.

Djetinjstvo na Karibima

Rođen je 6. marta 1927. u malom mjestu Aractatca u Kolumbiji, okruženom plantažama banana koje su ljeti pustošile suše a zimi tropski pljuskovi I oluje. Tvrdoglava, kao kasnije i njen sin, njegova majka se 1926. suprotstavila svojim roditeljima i udala za telegrafistu I šarmera, koji ju je osvojio violinskim sonatama ispod njenog prozora. Kako su se njegovi roditelji upoznali, o tome je kasnije pisao u knjizi “Ljubav u doba kolere”. Mnoga njegova djela imaju korijene u stvarnosti. Ista situacija je I sa knjigom “Hronika najavljene smrti” . I ona se fokusira na događaje iz njegove bliže okoline.

Gabriel je bio najstariji od svojih 11 braće i sestara. Rastao je kod bake i djeda, koji mu je davao knjige. Gutao je, takoreći , djela kolumbijskih i španskih autora, da bi kasnije iščitavao Hemingwaya, Faulknera i Kafku. Baka mu je bila slastičarka i nadarena pripovjedačica. Unuka je odgajala fantastičnim pričama, pokazujući mu zabranjenu sobu u kojoj su trebali živjeti njegovi mrtvi rođaci. Bila je to hrana za njegove fantazije, ali i izvor njegovih desetljećima dugih noćnih mora. Proveo je usamljeničko djetinjstvo među ženama: bakom, tetkama i sluškinjama Indijankama.

„Otuda“, pisao je on u svojim memoarima, „dolazi uvjerenje da žene pokreću svijet, a da mi muškarci sa sobom nosimo istorijsku brutalnost i nered.“

Svijet velikih promjena

U neredu je i njegova domovina. Od početka 20. stoljeća nezavisna od Španije, Kolumbija je 1886. prva demokratska država Latinske Amerike. Ipak, uvijek iznova su se u njoj događali krvavi građanski ratovi. Kada se 1927. rodio Marquez, okončano je vrijeme privrednog buma od koga su profitirali gradovi i strani ulagači. Ruralno stanovništvo je i dalje naporno radilo i bilo siromašno. Tokom društvene "eksplozije" 1928. je došlo do krvoprolića: berači banana, demonstrirajući protiv niskih plata, koje im je davala američka kompanija United Fruit Company, nemilosrdno su ubijani od strane vladinih snaga. I to on opisuje u svojoj najpoznatijoj knjizi “Sto godina samoće”.

Još jedan događaj, koji je Kolumbiju do danas obilježio, “Gabo”, kako ga njegovi poklonici zovu, lično je doživio kao student u Bogoti. Bio je to atentat na ljevičarsko-liberalnog predsjednika Jorgea Eliecera Gaitana 1948. I danas je to značajan događaj koji ima odjeka u akcijama gerilskih trupa FARC i nasilju narko kartela.

Život od danas do sutra

Gabriel Garcia Marquez prekinuo je studij prava i probijao se kroz život kao novinar. “Živio je od danas do sutra”, piše njegova prevoditeljka na njemački Dagmar Ploetz. 1958. oženio je svoju ljubav iz mladosti, Mercedes Barchu, sa kojom je dobio dva sina. Novca je uvijek nedostajalo.

Iskustva gladi, siromaštva i nasilja nije nikada zaboravio. Cijeloga života je davao podršku slabijima. Šezdesetih godina prošlog stoljeća je bio uz latinoamerički pokret za nezavisnost. Iz tog perioda seže i njegovo često kritikovano prijateljstvo sa Fidelom Castrom. Tokom 90-ih godina prošlog vijeka i 2000-ih se bori protiv kriminala i trgovine drogom te posreduje između vlade i gerilaca.

Magične bajke za odrasle

Literarnu afirmaciju je stekao 1967. romanom „Sto godina samoće“. U njemu je ispričao sudbinu porodice Buendia u fiktivnom selu Macondo, koje u toku jednog stoljeća od seoceta sa bambusovim kolibama prerasta u perspektivan grad. Tu je riječ o miješanju zbilje i mašte, mnogim bizarnim likovima i zbivanjima iz kolumbijske, ali i porodične prošlosti samoga autora. Za mnoge, to je literarni nacionalni ep Latinske Amerike.

Za samog Marqueza je „Sto godina samoće“ bilo terapijsko djelo. Kolumbijski književni kritičar Carlos Ricon sjeća se jednog intervjua: Garcia Marquez je rekao da su njegovi snovi iz bakine i djedove kuće do pisanja 'Sto godina samoće' bili noćne more.“ Nakon što je svoj život i sjećanja uobličio u prozu, prestale su ga progoniti.

Godine 1982. je Marquez dobio Nobelovu nagradu za književnost. Odlikovan je „za svoje romane i kratke priče u kojima se živopisnim koloritom stapa svijet fantastičnog i realnog, a u kome se zrcale život i sukobi jednog kontinenta“, pisalo je, između ostalog, u obrazloženju za Nobelovu nagradu. Pored čileanske autorke Isabel Allende, on je bio najvažniji predstavnik „magičnog realizma“ u književnosti Latinske Amerike.

Marquez je 2011. objavio i svoju posljednju knjigu „Sjećanje na moje tužne kurve“. Veliki kolumbijski pisac je preminuo u svojoj kući u Mexiko Cityju. „Želim postati pisac i to ću i biti“, održao jeMarquez obećanje dato majci.

Autori: Susanne Spröer / Faruk Šabanović

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić