Varšava: rane koje nikada neće zacijeliti

Janina Szumna imala je deset godina kad je vidjela njemačke oficire u NS-uniformama kako marširaju na ulicama. Živjela sa roditeljima u centru Varšave. Bio je petak kad su Hitlerove vojne snage napale zemlju. "Kad je rat počeo, moj otac je napustio grad s poljskim postrojbama. Moja majka je nas djecu odvela na selo, jer je tamo bila bolja opskrba", prisjeća se Janina Szumna.

Tek pet godina kasnije, Janina se vratila u svoj radni grad. Jedva je prepoznala Varšavu. "Kuće su bile razrušene. Bilo je grozno, sve je bilo prah i pepeo." Te slike ona i danas pamti. Janina Szumna je došla u Berlin jer želi ispričati što se desilo u Varšava, o ranama grada i kako je ponovo izgrađen. Povod tome je izložba "Dopusti da ti pričam o svojoj Varšavi...", koju su pokrenule zaklada "Sjećanje, odgovornost, budućnost" i udruga "Prijatelji starih ljudi". Izložene su privatne fotografije ljudi, koji su bili djeca kada je rat počeo.

Očajni otpor

U Poljskoj danas živi oko 450.000 ljudi, koji su doživjeli rat. Od početka rata je Varšava bila jako pogođena snažnim NS-terorom. Svakodnevno je bilo smaknuća i deportacija. Ljudi su gladovali. NS-okupatori su napravili 1940. geto u koji su tjerali židove iz Varšave, poslije i iz okolice.

U Varšavi je tada živjela najveća židovska zajednica - gotovo jedna trećina od 1,3 milijuna stanovnika je bilo židovske vjeroispovijesti. No, geto je bio samo stanica, većinu zatvorenika se dalje deportiralo u koncentracioni logor Treblinka. 1943., stanovnici geta su podigli pobunu i tjednima pružali otpor, ali bezuspješno. SS je sravnio dio grada u kojem je bio geto.

Drama 1944.

I ostali stanovnici Varšave su počeli s pobunom protiv NS-okupatora. U ljeto 1944. poljski borci su se udružili Armiju Krajowa, narodnu armiju. Nadali su se da će im Sovjetski vojnici pomoći ukoliko dođe do sukoba. No, to se nije dogodilo. U pobuni je život izgubilo 200.000 osoba, među njima najviše civila.

Dramatične scene su se odvijale. Njemačke SS jedinice su u svrhu zastrašivanja izvršavale masovna pogubljenja. "Njemački oficiri su javljali tada u izvještajima, da nemaju dovoljno municije za ubijanje više tisuća ljudi, pa su stoga ljude tjerali u podrume, gdje su ih ubijali bacačima plamena i granatama. To je bilo jeftinije", kaže povjesničar Łukasz Michalski. Pobunjenici su kapitulirali nakon 63 dana. Poslije toga su Nijemci sravnili centar grada sa zemljom. Prije pobune je u centru Varšave živjelo oko 700.000 ljudi, a nakon nje tu ih je ostalo jedva 900.

Poznavati stvarnost susjeda

Povjesničar Michalski, kao i većina njegovih sunarodnjaka, smatra da Varšavska pobuna mora postati poznatija, posebno u Njemačkoj. Aktualne kontroverze oko teme je izazvao film njemačke produkcije "Naše majke, naši očevi", u kojem je Narodna armija predstavljena kao antisemitska. Publicist Adam Krzeminski smatra da bi zajednička njemačko-poljska produkcija, mogla osigurati više razumijevanja. On kaže da je NS-okupacija Poljske za većinu Nijemaca "egzotični dio povijesti istoka". U Poljskoj se trenutačno snima nekoliko filmova na temu ustanka. Prije 1989. komunistički režim je zataškavao činjenice o ustanku. Danas, svakog 1. kolovoza, točno u 17.00 sati, u gradu se minutom šutnje odaje pošta ustanicima.

Teška rasprava

U međuvremenu se razvila unutar-politička rasprava: koju svrhu je uopšte imao ustanak 1944.? To se pita i poljski povjesničar Piotr Zychowicz u svojoj knjizi "Ludilo '44." Njegova teza: S jedne strane se junacima ustanka odaje počast, ali također se preispituje svrha junačke smrti. "Poljski oficiri su to loše napravili. Žrtvovali su najbolje mlade generacije, cvijet nacije, i ta omladina je poslije rata nedostajala zemlji", piše on u svojoj knjizi.

Prisutnost Drugog svjetskog rata u poljskoj javnosti je za Janinu Szumnu i druge preživjele dvosjekli mač: iako joj pomaže da se suoči sa prošlošću, otvara i stare rane. "Sjećanje na šok ostaje: kad smo krenuli svom domu - koji više nismo imali." Fotografija ne izložbi u Berlinu tako pružaju uvid u živote i sudbine ljudi, ali pokazuju i da postoje rane koje nikada neće zacijeliti.

Autorice: Rosalia Romaniec / Svjetlana Rezo

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić