Vaskrsnuće srpskog parlamentarizma 

Prije neki dan prolazim Požeškom i jedva se probijem pored štanda na kojem dijele predizborne letke. Automatski okrenem glavu na drugu stranu – naprednjačka posla pomislim – a onda primijetim da se radi o dva štanda opozicije. Možda su čuda zaista moguća – opozicione aktiviste godinama nisam primijetio iza štandova. Viđao sam ih na demonstracijama. Na blokadama. Vidio sam kako ih mlate navijači i policija. Viđao sam ih kao predmet sadističkog pljuvanja u svim varijantama naprednjačkih medija, a ponekad su kao gosti u studiju N1 i NovaS imali priliku da zaista nešto kažu. Ali štandovi su sve vrijeme bili masovna stvar naprednjačkih pješaka. Neke stvari su se u ovoj predizbornoj kampanji ipak promijenile. Ili utisak vara?

Nova poza paramedijskog hora

Bilbordi nemaju tako monotonu poruku kao ranijih godina. Više šarenila. Poneki su vickasti – kao fundamentalno fotošopovano lice Ivice Dačiće, samoproglašenog novog premijera. Žal za mladost da ga mine. Potom Vučićevo lice, ne iz frižidera, već pored NIS-ove benzinske pumpe, na kojoj cjenovnik goriva kao taksimetar pokazuju troškove rata. Ili s jedne strane bilborda veliko MORAMO, a sa druge hamburger. Nije bilo za dvaput MORAMO. Tu su i medicinski stručnjaci kojima se sviđa vlast, profesori kojima se ne sviđa, bivši vaterpolista sa velikim vansportskim ambicijama. I poruka „Naš Ponoš“ sa miroljubivim generalovim licem – a to, naravno,  zvuči kao „naš ponos“.

Primjećujem da se informerovsko-hepijevsko-pinkovski bal vampira usporio i skoro da je odgođen na neodređeno. Desetak godina su ovi i slični mediji, podržani mrežom lokalnih medija pod naprednjačkom kontrolom,  služili kao mašinerija za obračun. Čini mi se da je ova predizborna kampanja protekla bez uobičajenih grandioznih udaraca ispod pojasa. Bilo ih je, ali odsustvo paljbe iz svih oruđa je ušima naviklim na naprednjačke decibele zazvučalo skoro kao tišina. Gazda je odlučio da mu je potreban legitimitet na izborima, a ne samo vladavina strahom i mržnjom, te po njegovoj komandi paramedijski hor glumi neku vrstu normalnosti. Nije da predu, ali baš i ne škljocaju zapjenjenim čeljustima. Gazda ne mora da plaši ljude opozicionim ljudožderima, jer su ljudi uplašeni ratom. On računa da će ovaj put biti menadžer njihovog prirodnog straha, ne mora da ga sam generiše.

Glumatanje demokratije

Filozofija vladavine koji jedni zovu „iliberalna demokratija“, drugi „dirigovana demokratija“, a treći „hibridni režim“ uglavnom ne proizvodi ovakve prinudne pauze u radu ispiranja mozgova.  Ko makar na prevaru izbori većinu, može da mrcvari političku manjinu svim državnim i paradržavnim instrumentima, kako bi osigurao dugoročnu vladavinu. Naročito u predizborno vrijeme. Zašto su onda naprednjački medijski huškači ovaj put oslobođeni obaveze blaćenja vodećih opozicionih figura i diskretno preusmjereni na jalove izlive rusofilije u kasnim satima?

Dvadesetak predstavnika Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, koji će posjetiti Srbiju za izborni vikend, nisu neke divizije koje bi impresionirale Vučića. Ali ukrajinska katastrofa dodatno je obuzdala otvorenu autokratsku matricu po kojoj Vučić vlada – u ideološkom trouglu između Putina, Orbana i Erdogana. Vučić ne bi da previše zateže konopac prema Briselu, jer se to lukrativno uže dodatno istanjilo ruskom vojnom intervencijom u Ukrajini.

Ne znam da li je privremenim odustajanjem od eskalaciono-ekscesivne prirode svoje propagandne mašine naprednjački vođa načinio grešku. Možda mu je to pametna taktika – povlačenje na rezervne položaje, ne bi li se neprijatelj namamio na čistinu. To će se pokazati već u nedjelju naveče.

Neograničena količina Vučića

Ionako je Vučićeva sveprisutnost na svim televizijama neupitna – to barem kažu BIRODI i CRTA koji su ustanovili uobičajenu dominaciju Aleksandra Vučića na svim kanalima. Šefica Regulatornog tijela za elektronske medije (REM) Olivera Zekić frontalno je napala ljude iz organizacije CRTA, navodeći gdje i kada su prema njenom brojaču opozicioni kandidati bili privilegovani. Ono što nju čini dijelom problema na čijem rješenju navodno radi jeste ono što prećutkuje  – apsolutna dominacija Vučića na Pinku i B92 i isto tako odlučno negativan odnos na tim televizijama prema opozicionim kandidatima.

Ali svi koji žive u Srbiji kao da osjećaju fantomski svrab. Deset godina kondicioniranja najružnijim emocionalizujućim porukama – od odglumljenog samosažaljena preko pasivne do čiste agresivnosti, uz obilnu svakodnevnu porciju laži, vidljivih čak i golim okom – kao da su proizvele našu novu „normalnost“.  Pokazaće se da li je biračko telo odavno propagadno skuvana žaba, kojoj sada pomalo nedostaje polivanje vrelom vodom. Insceniranje „pristojnosti“ godine 2022. – na ulici i u medijima – jedva da će izazvati masovno buđenje hipnotisanih. Jer predsjednik je opet ubjedljivo najprisutniji u virtuelnom i stvarnom svijetu oko nas, makar se drugi kao kuriozitet ovaj put pojavljivali i u Vučićevoj medijskoj avliji. Ljude dodatno hipnotiše neizvijesnost koju donosi ruski napad na Ukrajinu. Strah je oduvijek bio Vučićev saveznik.

Ovo samoupodobljivanje medija sklonih vlasti može samo da olakša teret onima koji su ionako sve vrijeme otporni na hipnozu. Pojava predsjedničkog kandidata Ponoša na Pinku i to sa ratnim odlikovanjem koji mu je dodijelio Milošević, samo će dodatno zbuniti Vučićevu ciljnu publiku. Ponoševo rukovanje sa naprednjačkim aktivistima na njihovim štandovima jeste događaj samo u zemlji u kojoj ne postoje politički konkurenti već neprijatelji. A Srbija je, uglavnom zaslugom primijenjenog šešeljizma, zemlja odnjegovanih neprijateljstava, ili – kako bi Đerđ Daloš rekao za Mađarsku – zemlja građanskog hladnog rata. 

Za Beograd…

Zbog privremene zabrane izliva netrpeljivosti prema drugom i drugačijem raste bizarnost obećanja. Goran Vesić, vječni zamjenik, obećava fantastičnih sedam mostova u Beogradu do 2030. Zvanični naprednjački kandidat za gradonačelničko mjesto, Aleksandar Šapić, koji je, sjetimo se, isključio mogućnost da Vesić bude u njegovom timu, drži se skromnijih obećanja – među kojima su biciklističke staze i šetališta „najljepša u Evropi“. Naravno, to „najljepše“ smo negdje već čuli. Kandidat za gradonačelnika koalicije "Ujedinjeni za pobjedu Beograda", Vladeta Janković,  namjerava da sprovede reviziju finansijskog poslovanja Grada Beograda. Dakle, postaviće čuveno srpsko pitanje: „Gdje su pare, sinko?“

Pozivanje na solidarnost, na otpor stranim koncernima kakav je Rio tinto ili na borbu za zdrav vazduh, vodu i zemlju najjasnije se može uočiti kod koalicije MORAMO. Oni su okupili modernu, ekološku ljevicu, koja je u Ćuti, Zelenoviću ili Biljani Stojković dobila i prepoznatljiva lica, a aktivisti pokreta „Ne davimo Beograd“ već godinama šalju jasnu poruku građanima prijestolnice. Za razliku od Dačićeve pseudolevice ili Tadićevog umjerenog socijaldemokratskog koncepta, oni su prepoznatljivi i svježi. Ali pitanje je koliko je ovaj narativ atraktivan za konzervativnu Srbiju.

Gužva na desnici

Na predsjedsničkim izborima bi svi da love desno od centra – gdje se po procjenama nalaze dvije trećine glasača. Zato je Ponoš hvalio Ratka Mladića i pokazivao Miloševićev orden – da ne bi kao oklevetani „NATO-general“ uplašio one na umjerenoj desnici kao i one tvrđe, za koje je svaka pomisao o socijaldemokratizaciji društva već boljševička zavjera. Figuru političkog klovna desnice pokušava da preuzme omiljeni ekstremista aktuelne vlasti, Miša Vacić. On pod sloganom „srpski patriota“ izbacuje jednu za drugom parole koje bi, da on postane predsjednik, Srbiju brzo dovele do sukoba sa okruženjem pa i sa cijelim svijetom. On bi suspendovao Briselski sporazum, slao kući strane ambasadore, ponovo uveo vojni rok. Međutim, on baš i ne zna da odgovara na novinarska pitanja, naročito na ono – ko ga je angažovao da radi za Kancelariju za KiM.

Original u ovoj igri, Vojislav Šešelj radije priča staru radikalsku priču – on hoće vojni i politički savez Srbije i Rusije. Sličnog mišljenja su i drugi osuđeni ratni zločinci koji učestvuju u predizbornoj kampanji. Milica Đurđević Stamenkovski, ljupko lice srpske netrpeljivosti, smatra da su njeni Zavetnici garancija za sve desničarske utopije, od srpskog Kosova do pobjede nad Sjevernoatlanskim paktom. Niko da se sjeti da je upita kako su silne pare sa računa Zavetnika završile kod frizera, ali to više niko ne pamti. I Boško Obradović priča poznatu priču – srpska porodica, srpska privreda, srpske zemlje. Jedan od lidera koalicije NADA Miloš Jovanović onako de-es-esovski samouvjereno kaže da je njegova politička opcija „jedina prava alternativa vlasti” koja dolazi s desna. U ovoj gužvi su i Suverenisti koji ne vole njemački kapital i njemačko usisavanje medicinskog osoblja, a inače su za sintezu tradicionalnog i modernog.

Horsko klicanje Djeda Mrazu

Od Nikole Selakovića, preko Ane Brnabić do nove prvakinje na naprednjačkoj listi Danice Grujičić i mnogih drugih, naprednjački aktivisti horski hvale – najvećeg sina naroda i narodnosti Srbije, Aleksandra Vučića. Idu po Srbiji i veličaju svog predsjednika. A on? On donosi poklone. U Boru obećava obnovu bolnice, da ljudi koji prosječno desetak godina ranije odu pod zemlju nego u ostatku Srbije, imaju gdje da se liječe kada ih kineski rudnik otruje. A predsjednik ne da rudnike, neka vrište ekolozi koliko hoće. I tako redom: obilaznica oko Kragujevca, dom zdravlja i sportska dvorana u Opovu i šta sve ne. Doduše, niko da ga upita, kada će, recimo, biti završeni sramotno betonirani trgovi u Leskovcu ili Bajinoj Bašti – radovi traju godinama kao da lokalni naprednjački graditelji podižu Keopsove piramide.

Kako god, pokazna vježba demokratije je donekle zahvatila i srpske medije i atmosferu na ulicama. Ne usuđujem se da prognoziram. Ali je sigurno jedno – Srbija od ponedjeljka više neće imati parlament sačinjen samo od karikaturalnih glasova koje kontroliše jedan trbuhozborac. Jedno od najsramnijih poglavlja srpskog parlamentarizma odlazi u istoriju. Malo li je?

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu