Vučićev menadžment straha
24. mart 2020
Aleksandar Vučić se nije baš najbolje snašao u svojim komunikacionim strategijama od početka zdravstvene krize. Odsustvo takta i paušalne optužbe, inače rezervisane za političke protivnike i neupodobljene novinare, predsjednik Srbije je prije nekoliko dana preusmjerio na srpsko rasijanje – na ljude koji „žive i rade daleko od rodnog kraja".
Podsjetimo, najprije je još 14.03.2020 Vučić pozvao ljude iz dijaspore da se iz zemalja u kojima je prisutan virus korone ne vraćaju u Srbiju, naročito ne za uskršnje i vaskršnje praznike. „Molim vas ne dolazite jer bi to bio naš kraj!", izgovorio je predsjednik države, povezujući ustavno pravo građana da budu u svojoj zemlji sa apokaliptičnom vizijom.
Ovim je izazvao potpuno suprotan efekat. Svi oni koji nisu imali stalnu dozvolu boravka, posao, sezonski radnici, oni koji su ilegalno boravili u zapadnim zemljama, penzioneri koji su penziju stekli po zapadnim gradilištima i fabrikama, pohrlili su u Srbiju.
Proglašenje dežurnog krivca
Razočaran ovakvim razvojem događaja Vučić je već 17.03. podigao ton, pa se obrušio na dijasporu: „Ljudi koji su se vratili iz inostranstva, koje smo molili da ne dolaze, a u dva dana je došlo preko 40.000 njih, pokazali su katastrofalnu nedisciplinu. Od 7.607 kontrolisanih – 5.954 smo pronašli kod kuće i oni su bili u izoalciji, čak 1.653 nije pronađeno kod kuće".
Ovaj narativ ima jednu logičku grešku. „Ljudi koji su se vratili iz inostranstva… pokazali su katastrofalnu disciplinu". Preko 78 odsto ljudi su po podacima koje je sam predsjednik objelodanio pokazali primjernu disciplinu. Četiri od pet ljudi su se pridržavali propisane samoizolacije. Ali, ona nestašna petina se u predsjednikovoj paušalnoj kritici pretvorila u reprezentativni dio. Drukčije rečeno, kada govore o svakom petom, Vučić i Brnabićka govore tako kao da govore o svima.
Ljutita najava da će možda zatvoriti granice za gastarbajtere uvjerila je i neodlučne da je vrijeme da krenu za Srbiju. Vučićeve službe su do posljednje trećine marta uredno izbrojale koliko je ljudi došlo sa Zapada. Preko 300.000. Predsjednik je tom prilikom najavio još oštrije preventivne mjere i opet se obrecnuo na gastarbajtere jer dolaze u Srbiju gdje žele da se liječe „besplatno".
Idila prije korone
Sredinom februara objavljeno je da je osnivač i član Pokreta ROD, predsjednik Udruženja Srba u Slovačkoj, Stane Ribič ukazom predsjednika Republike Srbije odlikovan Zlatnom medaljom za zasluge.
„Rodoljubi Otadžbine i Dijaspore, ROD" je udruženje koje okuplja – tako barem tvrde na njegovom sajtu – Srbe sa svih kontinenata. Priznanje osnivaču tog pokreta spadalo je u državničku rutinu Aleksandra Vučića. Međutim, samo mjesec dana kasnije predsjednik označava dijasporu kao rasadnik zaraze, te upućuje jetke riječi pune prijekora i paušalnih optužbi. To dovodi do smetnje na vezama između prvog čovjeka matice i prvog čovjeka odlikovanog udruženja „ROD".
Na sajtu ovog udruženja njegov predsjednik Dragan Stanojević objavio je „Obraćanje predsjedniku Srbije" u kojem se kaže da su Srbi iz inostranstva „razočarani i duboko povrijeđeni" Vučićevim izjavama kojima je „dijaspora stigmatizovana kao prijetnja narodu u Srbiji". Stanojević je oštar u svojim formulacijama, što očito iskazuje stepen povrijeđenosti: „Mi u dijaspori se pitamo, da li ćemo biti hapšeni ukoliko se vratimo u svoju Otadžbinu i da li nas možda čekaju žute trake?!“. Stanojević podsjeća Vučića da se u Srbiju vraćaju samo oni Srbi koji su izgubili posao ili su u zemljama Zapada ilegalno – oni koji imaju urednu dozvolu boravka imaju i odličnu zdravstvenu zaštitu. Bodlja političke kritike je vidljiva – vraćaju se „ljudi koje su stranačke službe Srbije izgubile iz vida jer ne pripadaju strankama a znači nisu mogli doći do posla i zato su krenuli na crno u svijet".
Društvene mreže – predsjednikova soba odjeka
Dragan Stanojević je podsjetio Vučića na one milijarde evra koje dijaspora godišnje unosi u zemlju, na biračko pravo u rasijanju te ga pozvao da „ispravi grešku". S obzirom da je Vučić poznat po tome da nikada ne kaže da je zabrljao, osim ako ne ironiše, moguće je da će njegovo „izvinjenje" potpuno izostati ili će zazvučati kao nova optužba – jer on nikada nije rekao to što je rekao.
Interesantno je da je Stanojević prepoznaje liderstvo Vučića u menadžmentu straha kod Srba: „Po izjavama na raznim društvenim mrežama, vidimo da je narod prihvatio tu optužbu, čime je unijet razdor među nas."
I zaista, pošto je na društvenim mrežama ovih dana mnogo više ljudi koji dokoni traže uzroke svojoj karantinskoj bijedi, vidljivo je da su u fokusu dežurnih hejtera izdvojile neke grupe ljudi koje su pogodne za projekciju sopstvene tjeskobe. Pored dijaspore tu su i stariji ljudi. Očita je ambivalentnost u odnosu prema njima. Brinemo za njih, ali bismo i da ih kaznimo kao neposlušnu djecu – za njihovo dobro. Kao da smo dočekali priliku da budemo strogi roditelji svojim nekada strogim roditeljima.
Tu su fudbaleri, koji eto, tamo zarađuju milione pa sada beže ovamo, da rade šta hoće. Ili turisti koji su eto ipak otišli na odavno uplaćeno putovanje mada je cijeli svijet u karantinu. U odnosu na ove dvije grupe ljudi isto kao i u odnosu prema dijaspori vidi se izrazita socijalna zavist. I zluradost kada neko ko ima nešto što ti nemaš dođe u nezavidnu situaciju. To je često motivaciona odskočna daska za blistava umovanja u stilu „ja bih njih sve…" Tako strah pretvoren u bijes rado odustaje i od demokratskih načela i od humanosti.
Nije sporno da se ponašanje ljudi poput Luke Jovića ili brojnih anonimnih povratnika iz inostranstva koji svoj ćef stupidno stavljaju iznad opšteg dobra mora sankcionisati. Ali, to je posao države, ona ima monopol sile, sudstvo i policiju. Nije posao predsjednika i građana koji ga slijede da čitave starosne ili esnafske grupe zakucavaju na stub srama.
Nagon krda
Može i gore. U Crnoj Gori, a potom i u jednom kantonu Bosne i Hercegovine objavljivani su spiskovi ljudi koji su u izolaciji. Tome kao „racionalnoj" mjeri ne aplaudiraju samo fanovi crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića već i poneki psudointelektualac iz regiona. Šta je u suštini ta mjera? Državno delegiranje nadzora nad sprovođenjem sopstvenih odluka na komšije i zajednicu. Pretvaranje građana u denuncijante, potencijalno u rulju koja će, ako treba silom, da zaštiti imunitet krda.
Poprilično mutna vremena. Ljudi olako odustaju od slobode, time i od odgovornosti, očekujući zauzvrat paternalističku zaštitu od zaraze.
Pri tome se nešto rado zaboravlja: Aleksandar Vučić je onaj državnik koji se smijuljio dok je dr Branimir Nestorović, dječji pulmolog, 26.02.2020 na korak od njega u mikrofone govorio o „najsmješnijem virusu u istoriji“ i slobodnom ženskom šopingu u Milanu. Koju nedjelju kasnije će isti taj državnik reći da je laž kada zli jezici tvrde da je neko od nadležnih govorio da je u pitanju „najsmješniji virus". Ovakve urnebesne vratolomije su učinjene pred kamerama, pa svako vičan internetu može prostim upoređivanjem snimaka vidjeti kako predsjednik laže. Ali je teško shvatiti – zašto? Cijela stvar pokazuje jedino da Vučićev trampistički odnos prema istini nije ustuknuo ni pred koronom. A čovjek hoće da ga ozbiljno shvate.
Ovi koji su se tada smijuljili zajedno sa Vučićem, a sada, sabijeni u mentalne šahtove vanrednog stanja i policijskog časa, po uzoru na njega traže krivca, neće dijaspori nikada oprostiti to što su ispali dobrano naivni vjerujući svom predsjedniku. Jer je preko noći ispalo da je smiješno bilo samo početak strašnog.