Zlo je odavno banalizovano
26. juli 2018
Ne znam koliko je minuta ili sati trebalo Vjerici Radeti, poslanici u Skupštine Srbije, da shvati da je pretjerala. „Čitam umrla Hatidža Mehmetović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi?!", napisala je u ponedjjeljak na Tviteru.
Prvo je nestao tvit, a onda i cio Radičin profil. Poslanica, inače uvijek predusretljiva prema medijima kao i svi radikali, otišla je u ilegalu i ne javlja se novinarima na telefon. Može biti da je nazvao lično Šešelj i rekao da je pretjerala.
Pretjerala čak i po radikalskim aršinima, ali ne u samoj suštini, ne, nikako. U suštini nije napisala ništa drugačije od onoga što Vojislav Šešelj i plejada iz njegovog šinjela već dvije i kusur decenije tvrde, razrađuje, o čemu objavljuju knjige i na čemu vode kampanje. Naime, da je Srebrenica istorijska antisrpska podmetačina, da tamo, ako je zločina i bilo, sigurno nije bilo baš tako, a pogotovo ne baš tako masovno.
Radeta je po tim radikalskim aršinima pretjerala samo u izvedbi, ni manje ni više. U tih je šesnaest riječi, sve boreći se sa interpunkcijom i pišući pogrešno prezime pokojne Hatidže Mehmedović, ona promiješala želudac svakome ko je normalan ili za sebe voli da misli da je normalan, pa čak i među onima koji, eto, i dalje vjeruju da je Srebrenica istorijska antisrpska podmetačina.
Da je samo stala kod onoga „udruženje biznismenki Srebrenice" – jer i to je u nacionalnom srpskom miljeu opšte mjesto, to da udruženje Majke Srebrenice nije ništa do posljeratno profiterska organizacija – svijet Vjerice Radete i poricanja genocida bio bi sasvim u redu. Dalje bi ona po društvenoj mreži nastavila da cvrkuće mračni cinizam, delila informacije na kojoj nacionalnoj televiziji gostuje njen šef, bila radikalski uruk-hai sa sumnjivim smislom za humor.
A ovako? Ovako je u šesnaest onih riječi salila esenciju radikalske politike, one koja se još može podvaliti u mejnstrim kada je razređena, malo umivena i začešljana, ali nikako ne može kada je ovako ogoljena. Opšte je mjesto, ali je tačno: ko se ovime nije zgrozio morao bi da potraži pomoć psihijatra.
Izliv kritika i bijesa u Srbiji i BiH takav je da je morala da reaguje i naprednjačka vlast koju, podsjetimo, mahom čine polupresvučeni radikali, tek teškom mukom spremni da preko usta prevale da je u Srebenici bilo nekakvog zločina. Osude iz usta ministarke Zorane Mihajlović i ministra Rasima Ljajića su iskrene, ali je tek osuda predsjednice skupštine Maje Gojković nešto poput zvaničnog hatišerifa sa najvišeg mjesta: da, pretjerala je.
Zlo uvijek budi najgore u ljudima, nema sumnje, pa ćete brzo po Tviteru naći stotine uvreda i direktnih prijetnji smrću Vjerici Radeti, pa će na račun njene korpulencije biti prozvana „svinjom" i kako sve ne, pa će i liberalni kolumnista balkanske Al Džazire pomenuti „ružni humanoidni oblik" ove „ozračene mješine tjelesnih tečnosti i kostiju koja isijava zlo", koja da će umrijeti „teško i sporo, jer ni smrt ne voli zlo", pa će se u brkanju pojmova zazivati tužilaštvo da reaguje, pa će Bakir Izetbegović klizećim uletjeti usred svoje nacionalističke izborne kampanje da slaže kako niko u Beogradu nije osudio zlehudi tvit.
U talasu opravdanih osuda Vjerice Radete potkrada se i malograđanski refleks sa kojim se suočio svaki bolji stand-up komičar. Onaj refleks koji kaže da nešto nije za zezanje, a pogotovo da nije kad neko umre. Ne, ne može se odćutati tako grozomoran tvit, ama korisno je primijetiti da je zlo odavno tu, da se svakog dana izliva u podmuklijim oblicima i da je – banalizovano. Kao da je bila potrebna ovakva otrovna esencija u šesnaest riječi ne bi li uopšte bilo primijećeno.
Jer Vojislav Šešelj, vrhovni gospodar Izengarda gdje se proizvode uruk-hai-ratnici poput Radete, uredno od povratka iz Sheveningena krstari od jednog naprednjačkog TV-studija do drugog, od jutarnjeg programa do prajm-tajma, od Sarapine stolice do Marićeve fotelje, i ne radi ama baš ništa drugo nego što na svaku moguću temu govori isto što i Radeta u onom tvitu. Da je sve antisrpska zavjera, da ništa što kažu nije istina, da se sa izdajnicima koji mu ne vjeruju treba obračunati.
Onima slabijeg stomaka ne preporučujem da pogledaju, ima na Jutjubu, izdanje „Ćirilice" na televiziji Happy od prije par sedmica koja je izgledala kao reunion ratnih zločinaca i njihovih advokata. Svi su tu bili na „ti" i, gravitirajući oko neizbježnog Šešelja, tercirali jedan drugom u teoriji da se u Srebrenici desio ratni zločin manjih razmjera tako što su streljani samo ratni zarobljenici, ali da to veze nema sa Vojskom Republike Srpske, te da su u brojku od 8.000 mrtvih Bošnjaka ugurani oni poginuli u boju, u međusobnom obračunu, da su tijela dovožena iz cijele Bosne, da su mnogi sa tog spiska živi i zdravi.
To, eto, paradira srpskim televizijama u udarnom terminu i po naslovnicama tabloida, to se priča sa blagoslovom Aleksandra Vučića, jedinog urednika medija u Srbiji, koji se sada, kada mu se učinilo da se pretjeralo, preko Maje Gojković očitovao.
Isti je to onaj Vučić kojem je Hatidža Mehmedović prije tri godine na rever zakačila Cvijet Srebrenice kada je ono skupio petlju da – pa makar iz političkog računa – ode u Potočare. To je polupresvučeni Vučić, kojem ispod sakoa sa srebreničkim cvijetom viri krvava radikalska košulja, nekad izviruje jer se ne može upasati, a nekad jer je baš namjerno pokazuje u koketiranju sa grijesima svoje mladosti.