Prije mjesec dana u Venecueli je počela borba za vlast koju je iznenada objavio vođa opozicije Huan Gvaido. Od tada se stvari razvijaju munjevito: Gvaido je dobio široko međunarodno priznanje zahvaljujući pažljivo pripremljenoj kampanji.
Masovne demonstracije stavljaju pod pritisak vlastodršca Nikolasa Madura, a embargo SAD na izvoz nafte cilja da istanji njegov ratni budžet. Madurova klika delovala je zbunjeno, reagovala je defanzivno, a njegovi savjetnici su se svađali čak i pred kamerama.
Istorijski momentum je na strani opozicije. Gvaido je tokom vikenda ostvario jedan od ciljeva: fotografije sa stotinama hiljada ljudi na humanitarnom koncertu opozicije, nasuprot znatno manjeg broja ljudi na Madurovom kontra-koncertu. Koncertni „humanitarni napad na više frontova", pri čemu je uživo moglo da se vidi kako hiljade civila pokušavaju u Vencuelu da prebace humanitarnu pomoć i kako policija i nacionalna garda tu pomoć blokiraju, pucaju na demonstrante i pale kamione.
Na propagandnom frontu djeluje da je Maduro izgubio rat: u očima svijeta on djeluje kao beskrupulozni, korumpirani diktator bez naroda. Sa druge strane, premalo se obraća pažnje na sporni motivi neokonzervativnog novog poretka Amerike i predistoriju onih koji su na strani Gvaida. Recimo Eliot Abrams, osuđivan u SAD zbog afere Iran-Kontra, jer je učestvovao u ilegalnoj prodaji oružja Iranu. Tu je i ultrakonzervatavni kubanski lobi.
Ali sukob – čak i onaj pod humanitarnim plaštom –odlučuje se na terenu. Tamo je Gvaido još uvijek predsjednik bez države. Pokušaj dopremanja humanitarne pomoći u Venecuelu za sada je bezuspješan. Dvadesetak dezertera, među kojima su i oni visokorangirani poput bivšeg šefa vojne obavještajne službe Huga Karvahalja, još uvijek ne znače da je lojalnost vojnog vrha dovedena u pitanje.
Strategija humanitarne pomoći zato ne cilja na njih, već na srednje činove, koji komanduju blokadom. Računica kaže: ako se oficiri srednjeg ranga povuku, slijediće ih već dugo demoralizovana vojska i generali će ostati usamljeni. Tu u igru ulazi faktor vremena.
Kratkoročno je Maduru i njegovim kubanskim savjetnicima pošlo za rukom da pronađu trgovinske alternative na Bliskom istoku, u Indiji i Rusiji i time probiju embargo. Ali troškovi transporta su visoki i srednjeročno će se humanitarna kriza zaoštravati.
Međutim, neizvjesno je da li će napaćeni narod reagovati revoltom ili bjekstvom. Što uspješniji bude Madurov otpor, to je veća opasnost da će Gvaidov momentum proći, da će doći do podjele unutar opozicije ili da će se dio nje radikalizovati.
Ali dugoročno bi Venecuala, kao nekada kubanska socijalistička ekonomija, mogla da izdrži samo ako bi se pronašao saveznik koji bi bio spreman da izdvoji milijarde za geostrateška uporišta na Karibima. To je pod znakom pitanja. Svjetska geopolitička situacija prije ukazuje na povlačenje velikih sila u regionalne uticajne sfere.
Da li će na kraju sudbinu Venecuele zapečatiti Tramp, Putin i Si Đinping? Udar protiv Venecuele Trampu bi prije svega mogao da bude koristan na izborima 2020. godine. Do tada bi ta tema trebalo da bude završena.
Koliko daleko je spreman da ide? Da li je vojna opcija više od puke prijetnje? U kojoj mjeri Tramp, zajedno sa Evropljanima, igra igru dobar policajac-loš policajac, kako bi primorao Madura da sjedne za pregovarački sto? U venecualenskom pokeru još uvijek ima skrivenih aduta.