Gdje je oporba?

Osim što je HDZ podvrgnuo uspješnom faceliftingu, Andrej Plenković je vještom komunikacijom s novinarima anestezirao dobar dio kritički nastrojenih medija. Uz to je katalizirao i promjene u nekoliko oporbenih stranaka. SDP-ovci tako dvoume treba li im „odgovor na Plenkovića" ili socijaldemokracija s manje kompromisa, dok se HSS-ovci pitaju je li im budući premijer politički protivnik ili saveznik.

Ono što je iznenadilo mnoge jest da Socijaldemokratska partija (SDP) nije ni pokušala sastaviti saborsku većinu. „Pali smo bez ispaljenog metka", govorili su stranački aktivisti, nezadovoljni potezima Zorana Milanovića za kojega se i prije samih izbora u pola glasa govorilo kako ga – politika zapravo više i ne zanima. Stranka se ovim trenucima pokušava iznova osmisliti, a kandidati za predsjednika obećavaju povratak socijaldemokraciji u postmilanovićevskom dobu.

Prevarila ih istraživanja, nadmudrio Plenković

„SDP je, potaknut istraživanjima, ipak mislio da će imati stanovitu mandatnu prednost i, naravno, da će ući u te pregovore s bitno drugačijih pozicija. Drugo, procijenili su da bi se opet mogli dogoditi mučni pregovori s Mostom i nisu mogli znati da će Plenković umješno voditi taj proces", komentira za Deutsche Welle dr. Višeslav Raos, docent zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i dodaje: „U trenutku kada su se proglasili rezultati, Milanović je smatrao da je bolje ići u oporbu s pretpostavkom da neće izdržati četiri godine. Po meni, to je bio racionalan potez. Matematički se i možda moglo nešto slagati, međutim, procijenili su da ipak moraju preuzeti određenu odgovornost s obzirom na da su osvojili puno manje mandata od očekivanog."

Oporba, kaže, nije nestala i krivo bi bilo uspoređivati Hrvatsku s Mađarskom i Poljskom jer se Plenković, unatoč respektabilnoj pobjedi, morao pomučiti za pridobivanje parlamentarne većine. „Bila bi sasvim druga situacija da HDZ-u Most nije potreban. Orban u Mađarskoj ima dvotrećinsku većinu i to u Hrvatskoj nije zamislivo. HDZ čak niti devedesetih nije imao dvotrećinsku većinu niti na jednim izborima. Druga je stvar što je zbog Tuđmana i svega oporba tada bila slaba."  

SDP je uspješan u europskim okvirima

Raos kaže da je 38 mandata za SDP značajan pad, no riječ je ipak o više-manje najuspješnijoj socijaldemokratskoj stranci u postkomunističkoj Europi. „SDP je u velikoj kadrovskoj i konceptualnoj krizi, mora vidjeti kome se obraća, ali ne vidim da dolazi do njegova urušavanja. Ta je stranka pod Milanovićem bila široko otvorena lijevo-liberalnom i centrističkom biračkom tijelu i takvi su ljudi dolazili u vrh stranke. Sada neki kandidati za predsjednika žele da to bude 'prava' socijaldemokracija. Pitanje je je li to pravi put u smislu dobivanja izbora. Ista je stvar s HDZ-om. To je bio jedan od velikih problema Tomislava Karamarka – kreirao je cijelu stranku po ukusu uskog desnog krila stranke. A Plenković balansira i zna da stvar mora puno šire postaviti, ako želi biti uspješan."

Desnici skloni komentatori poručuju da se SDP može odmarati desetak godina te da se može vratiti tek kada HDZ napravi neku izuzetno veliku grešku. „Ne bi bilo ozbiljno prognozirati što će biti za četiri godine. Čini se da se je Plenković stabilizirao na čelu stranke. Narav HDZ-a, pa i SDP-a, je da se neke stvari ne preispituju sve dok se pobjeđuje. Čak će se i marginalizirani ljudi koji spadaju u 'Karamarkov HDZ' primiriti, sve dok je stranka uspješna", objašnjava narav hrvatske politike Raos.

Dezorijentirani HSS-ovci

S druge strane ni glasni SDP-ov partner Hrvatska seljačka stranka (HSS) ne doživljava zvjezdane trenutke. Novi predsjednik stranke Krešo Beljak nanizao je niz optužbi, od neprincipijelnog koaliranja do gušenja unutarstranačke demokracije suspenzijom neposlušnih članova stranke pa je uz sve to postizborno podržao svojeg izbornog protivnika Plenkovića. Kaže s tim je potezom pokušao smanjiti ucjenjivački potencijal Mosta, no mnogi se u ovom trenutku pitaju je li HSS uopće oporbena stranka.

„Da, kada su tajnici HDZ-a i SDP-a sjeli kako bi podijelili saborske odbore po kvotama, postavilo se to pitanje. Unutar te oporbene kvote SDP bi se trebao dogovoriti s HSS-om i drugim strankama. Sve se to dogodilo jer je HSS išao rješavati probleme unutar svoje stranke. Beljak smatra da je to kompromis; podržati vladu inicijalno, ali ne ulaziti s njom u neke daljnje dogovore te da njihovi zastupnici kasnije imaju slobodne ruke kod glasovanje o zakonima. Većina će ih biti opozicija i neće u startu prihvaćati prijedloge vladajuće većine pa možemo reći da oni jesu opozicija."

Rotirajuća vladavina HDZ-a i SDP-a problem je koji će istaknuti građani koji tragaju za takozvanim trećim opcijama. Jer kada su na vlasti, obje se stranke razlikuju tek po svjetonazorskim pitanjima. Posljedica je to, smatra naš sugovornik, petnaestogodišnjeg približavanja Europskoj uniji i prihvaćanju briselskih mainstream politika tijekom pregovora. „Ni HDZ u usporedbi s drugim strankama Europske pučke stranke nije dovoljno profiliran kao snaga desnog centra u ekonomskom smislu. Značilo bi to 'manje socijalne politike', niže poreze i slično", upozorava Raos.

Živi zid došao do zida

I Živi zid, stranka koja se predstavljala trećom opcijom i koja je na izborima ojačala svoju parlamentarnu poziciju, grca u problemima. Vodeći trolist Sinčić, Palfi i Pernar na udaru su optužbi za pranje novca tijekom kampanje, lažiranje diplome, krivotvorenje dokumenata i autoritarno vođenje stranke iznikle iz inicijative koja se bori protiv deložacija. Kako bi izbjegli dijeljenje milijuna osvojenih ulaskom u Sabor, pokušali su osnovati novu stranku što im je prvi puta odbijeno, a drugi je pokušaj u postupku. I zastupnik Zoran Aleksić osnovao je svoju stranku kako bi izbjegao prelijevanje osvojenog proračunskog novca u Živi zid na čijoj je listi bio. Riječ je, objasnio je, o nekih 30 tisuća kuna mjesečno za rad političke stranke, a u što ne ulazi plaća saborskog zastupnika.  

„Koliko god su manjkave po pitanju unutarnje demokracije, pokazuje se da HDZ i SDP spadaju u ozbiljnije stranke. Živi zid, pa i Most, još uvijek nisu stranke. Nije to samo pitanje novca. Znaju li oni zašto su uopće zajedno i kako će izgrađivati stranku?" postavlja retoričko pitanje naš sugovornik i dodaje da načelno hrvatski sustav financiranja političkih stranaka nije loš. „Baziranjem na javnom financiranju se sprječava prevelik utjecaj bogatih poduzetnika i sličnog, čemu svjedočimo u Sjedinjenim Državama. Trebalo bi graditi dalje u tom smjeru. Kada bi stranke i zastupnici bili lišeni novca, a Mostovi prijedlozi idu u tom smjeru, tek bi onda došlo do rasula stranaka i na kraju bi bili podložniji korupciji. Politika kod nas nije unosna u aspektu davanja za političke stranke, već zbog toga što je država i dalje glavni poslodavac. Tržište funkcionira tako da politika odlučuje o pobjedniku. To je problem. Iz perspektive radnika koji je premaleno zaštićen, slobodnog tržišta je previše. Iz perspektive funkcioniranja tržišta i gospodarstva i dalje imamo situaciju dogovornog kapitalizma."

Zastupnici nesvjesni svojih obveza

No osnivanje novih stranka uz izostanak objašnjenja biračima nova je razina neodgovornosti hrvatskih političara. „Neću dozvoliti žutoj štampi da diktira o čemu ću pričati", objavio je Ivan Pernar iz Živog zida upitan da komentira svoje postupke. Za njega, kaže, osnivanje stranke nije javna informacija.

Komentirajući istupe Pernara, Raos navodi da je riječ o osobi koja se je natjecala i dobila povjerenje građana za javnu dužnost, ali nije ni svjesna svojih prava obveza. „I prije polaganja prisege, postavio se kao da je saborski zastupnik. Tu je i izbjegavanje informativnih razgovora u policiji. To je duboko nerazumijevanje sustava u koji se želi ući. Ako ćemo zaoštriti razgovor, je li to onda protuustavna stranka? Stranka koja ruši ustavni poredak?", pita Raos.

Bivanje u političkoj stranci jest javni posao i nije riječ o udruzi građana koja štiti privatnost svoje organizacije, objašnjava naš sugovornik. „U Njemačkoj su i ustavno stranke definirane kao tumači i provoditelji demokratske volje građana. Ali zakonodavac je propisao i minimalne standarde i što se tiče financiranja i što se tiče unutarstranačkih procesa. Kod nas je to i dalje vrlo netransparentno. Nadam se da će Most, kada je već krenuo s pričom o financiranju, prepoznati i taj aspekt. Most još nije imao unutarstranačke izbore, da ne govorimo o Živom zidu koji u konvencionalnom smislu nije stranka. Oni su proizašli iz aktivizma i to je legitimno. Osim toga, i HDZ je nastao iz pokreta i dugo vremena nije bio stranka u pravom smislu te riječi", zaključuje Raos.