Koketiranje sa devedesetim?

Ako se pita Njujork tajms, koji je nedavno ocijenio da se Srbija vraća u devedesete, fenomen se vidi uglavnom kroz odnose Srbije prema Briselu i Rusiji i famoznom sjedenju na dvije stolice. A tu je i ocjena istog lista o odnosu Srbije prema ratnim zločinima devedesetih i slavljenju ratnih zločinaca.

Da li je povratak u devedesete vraćanje u novinarstvo nekih od najozloglašenijih pera Miloševićevog režima? Ili je povratak u devedesete vijest da je Milivoje Pavlović, nezaboravni Miloševićev ministar informisanja – sada predsjednik Programskog savjeta RTS – tražio hitan izvještaj o emisiji povodom posljednjih presuda Haškog tribunala? Emisija je izazvala uznemirenje javnosti, veli Pavlović.

Možda je povratak u devedesete i odluka vrha Socijalističke partije Srbije (SPS) da se Nikola Šainović, haški osuđenik, koji je odmah nakon povratka iz Haga vraćen u Glavni odbor partije, predloži u Predsjedništvo stranke?

Povratak ozloglašenih brkova

Pomenuti primjeri su samo djelić svega što bi se moglo okarakterisati kao povratak u devedesete. Najsvježiju vijest – povratak Šainovića u vrh SPS – šef socijalista Ivica Dačić prokomentarisao je riječima da je Šainović to zaslužio „jer je branio Srbiju dostojno u Hagu".

„To objašnjenje je čista blasfemija", kaže za DW književnik Filip David. „Umjesto da progovori nešto o zločinima za koje je osuđen Šainović, zapravo se na ovaj način poništavaju haške presude na dosta perfidan način. A sa druge strane u vrhu politike se sada nalaze oni koji bi iz politike trebalo da budu lustrirani. Neka se bave nekim drugim poslom, ali da se bave politikom u kojoj su već pokazali šta znaju i umiju i zbog čega im je na kraju i suđeno u Hagu – to je nedopustivo sa moralnog aspekta."

Nikola Šainović je bivši premijer Srbije i potpredsjednik Vlade SR Jugoslavije. Pred Haškim sudom je osuđen za ratne zločine na Kosovu 1999. godine. „Postavlja se logično pitanje: da li se Socijalistička partija Srbije sprema da rješava regionalne probleme kao što su oni rješavani 1998. i 1999. godine?", kaže za DW politolog Jovan Komšić.

„Tu čak ne vidim ni problem u samom gospodinu Šainoviću. Problem vidim u poruci koja se na ovaj način šalje. Da li je to poruka da naša politička elita nije sposobna da nauči minimalne lekcije iz naših nacionalnih poraza i sunovrata koje smo doživjeli tokom devedesetih?", pita se Komšić.

Svetska zavera – vječni hit

Filip David smatra da se povratak duha devedesetih najslikovitije vidi na naslovnim stranicama tabloida, koji su pod kontrolom naprednjaka i predsjednika Vučića. „Svakog dana na tim naslovnicama imate slavljenje osuđenih ratnih zločinaca kao heroja. Mislim da je jedna od poenti svega toga tjeranje određenog inata međunarodnoj zajednici. A druga stvar je zapravo nepriznavanje onoga što se dogodilo. Na taj način se sve ono što se događalo tumači kao neka vrsta nečije zavjere kako bi se kompromitovali Srbija i srpska politika."

Kao znak probuđenog samopouzdanja, koje je naročito ojačalo nakon presude hrvatskoj šestorci, šef srpske diplomatije Ivica Dačić sve oštrije i agresivnije nastupa kako na srpskoj tako i na međunarodnoj sceni. A tog držanja lekcija Evropi i Americi smo se nagledali i naslušali baš tokom devedesetih.

Jovan Komšić ocjenjuje „da to može donijeti samo kratkotrajnu političku korist. Ne može se ništa dobiti tom svađalačkom politikom – možda samo mogu poslužiti kao instrumenti nekim drugim velikim igračima kojima odgovora pravljenje novog nereda na Balkanu".

Suzdržani naprednjaci

Ako se ipak pažljivije analiziraju potezi vrha vlasti, taj duh devedesetih je mnogo prisutniji u javnim nastupima i izjavama čelnika socijalista i njihovih koalicionih partnera. Vođstvo Srpske napredne stranke (SNS) je nešto suzdržanije i njihova retorika u vezi sa ratnim zločinima i ratovima na prostoru bivše Jugoslavije je znatno opreznija.

Tu se može uvrstiti i izjava predsjednika Aleksandra Vučića nakon presude Mladiću, data u stilu: „Hajde da gledamo u budućnost." Veličanje Mladića ostavljeno je nižim aparatima naprednjaka. Slično, nedavno je veličanje generala Lazarevića ostavljeno ministru Aleksandru Vulinu – koji zvanično, ipak, nije član SNS-a, a generalu je nudio da predaje na Vojnoj akademiji.

„Mislim da se ljudi u vrhu naprednjaka s teškom mukom suzdržavaju da kažu šta zaista misle o tome", primjećuje Filip David. „Probije se ipak tu i tamo neka izjava koja govori da vuk dlaku mijenja ali ćud nikako. A SPS je nasljednica stranke Slobodana Miloševića i oni sada sve više govore ono što su pričali i devedesetih. I to je ono što najviše zabrinjava – prošlo je 17 godina a ništa se nije promijenilo u suštinskom odnosu prema politici i onome što se dogodilo".

Trula politika – truli mediji

Otvorena i tiha rehabilitacija osuđenih ratnih zločinaca, kuda sve to vodi? Naravno da ne vodi nikuda, kaže Filip David. „A sve to nije bezazleno kako se čini. Imamo tapkanje u mjestu jer se izbjegava suočavanje sa istinom. To nije fraza. Često se relativizuje činjenica da je srpska politika postala jedan veliki rijaliti program, a onda imamo apsurdnu situaciju da voditeljka jednog rijalitija postaje član Savjeta za spoljnu politiku, međunarodne odnose i regionalnu saradnju SPS-a. Sve to govori o truloj medijskoj i političkoj atmosferi."

Ako se sa druge strane zapitamo da li je sve što se dešava samo prolazno koketiranje sa tamnom stranom bliske prošlosti ili definitivni povratak u devedesete, Jovan Komšić smatra da se to i dalje može posmatrati kao prolazno koketiranje, ali jeste i neka vrsta signala.

„To znači da, ukoliko ne uspijemo u pregovorima sa Evropom, mi možemo da se vratimo i na staro lice, za koje ne postoje velike simpatije u klubu u koji želimo da uđemo. Ali, ne vjerujem da to može biti manevar koji će natjerati sagovornike u Evropskoj uniji da nas prihvate ukoliko ne doživimo temeljnu transformaciju srpskog društva."