Špijuniranje interneta: jesu li Europljani naivni?

Čini se kako je javno priznanje bivšeg suradnika američke tajne službe NSA Edwarda Snowdena o masovnom praćenju svega što se radi i piše na svjetskoj mreži moglo iznenaditi samo neupućene političare. Jer, kako podsjeća Benjamin Bergmann, autor u blogu netzpolitik.org, čak i prošlogodišnje izvješće Europskog parlamenta je utvrdilo kako "američke službe od 2008. i službeno smiju pregledavati podatke građana".

Izvješće i stvoreno po nalogu europskih zastupnika i predstavljeno 2012. je već onda upozorilo kako je u Europskoj uniji jedva kome jasno što znači takozvani "FISAAA 1881a", odnosno američki Foregin Intelligence Surveillance Amendment Act - makar su već tada američke službe već tri godine marljivo prikupljale podatke preko svjetske mreže, osobito neameričkih državljana. Zastupnicima se i u tom izvješću prigovara kako Europska unija "zanemaruje zaštitu svojih građana".

Bori se protiv pojedinaca, države pušta na miru

Julien Jeandesboz iz belgijskog međunarodnog Centre d'Etudes sur les Conflits je jedan od autora tog izvješća i upozorava kako je Europa najveći dio svoje pozornosti posvećivala prijetnjama na internetu koje ne potječu od neke vlade ili države: hakerima, kradljivcima, prevarantima i kriminalu na svjetskoj mreži. Ako je i došla do neke protuzakonite djelatnosti iza koje je bila neka država, tu se prije svega radilo o aktivnostima Kine i Rusije.

"Ali fokus nije ležao na, ionako veoma osjetljivom odnosu sa Sjedinjenim Američkim Državama - i iz političkih razloga", smatra Jeandesboz. Jer na koncu, jedno je boriti se protiv kriminalaca i prevaranata, a drugo protiv američke vlade i države u kojoj je ionako sjedište mnoštva internetskih tvrtki. "Sve je to vrlo osjetljivo pitanje", konstatira belgijski stručnjak.

O tome i s Obamom

Osjetljivo ili ne, nakon ovog otkrića su i europski političari zatečeni gotovo potpunim nedostatkom privatnosti građana na svjetskoj mreži. Tako i njemačka ministrica pravosuđa Sabine Leutheusser-Schnarrenberger (Liberalna stranka) traži od njemačke kancelarke Merkel da o tome otvoreno razgovara s američkim predsjednikom Obamom kada on sljedećeg tjedna posjeti Njemačku. Jer, njemačka ministrica nipošto nije zadovoljna niti izjavom američkog predsjednika kako se taj nadzor u prvom redu odnosi na "neamerikance" - niti kako je nemoguće imati "100% sigurnosti i 100% privatnosti".

Isto tako, i europski političari se pitaju, jesu li bili previše popustljivi u strožim propisima o povjerljivosti podataka - koji su, kako podsjeća i Benjamin Bergann, ublaženi u pravilu pod utjecajem lobija naklonjenih američkim internetskim tvrtkama preko kojih se i provodi ovo masovno prisluškivanje.

"Prisluškuju - svi!"

No ovaj stručnjak za sigurnost na internetu nije baš posve siguran niti da su europski političari osobito naklonjeni strožim pravilima: "Mogli biste reći, što Amerikance ja uopće zanimam? Tu se ne smije zaboraviti da i europske službe tu imaju svoje interese i da se mogla stvoriti nekakva koalicija iz interesa kad je riječ o razmjeni podataka stečenih na taj način."

Konačno, u takvoj praksi postoji već duga tradicija, još od programa elektronskog prisluškivanja ECHELON američke tajne službe NSA. Gotovo je javna tajna kako je golemo postrojenje za elektronsko prisluškivanje u Menwith Hillu u Velikoj Britaniji i ostalo u pogonu jer Amerikanci daju Britancima podatke koji bi mogli i njih zanimati. Slično postrojenje u njemačkom Bad Aiblingu je zatvoreno još 2004. jer u međuvremenu postoje i druge, mnogo pouzdanije metode prisluškivanja. Jedna od njih je svakako i ovaj sporni projekt PRISM.