Što se najbolje prodaje u njemačkim aukcijskim kućama?
15. prosinca 2013142 milijuna dolara za jedan triptih Francisa Bacona, 58 milijuna dolara za balon u obliku velike pudlice Jeffa Koonsa ili pak rekordnih 105 milijuna za jedno platno Andyja Warhola…to su samo neke od cijena postignutih u posljednjih godinu dana u najvećim aukcijskim kućama na svijetu. Pri tome je prvenstveno riječ o onima u Londonu i New Yorku, kao što su primjerice Sotheby's i Christie's, a manje o onima u Njemačkoj. Da super bogati Nijemci nisu spremni tolike iznose dati za umjetnička djela leži djelomično u njihovoj -skromnosti. Tako barem misle neki od voditelja ovdašnjih aukcijskih kuća. „U kategoriji iznad 5 milijuna za neki rad, kod kupaca gotovo da nema Nijemaca“, navodi primjerice Gallus Pesendorfer iz Sotheby'sa u Kölnu. Istodobno i prodaja u njemačkim aukcijskim kućama, u usporedbi s onima u Londonu, New Yorku ili Hongkongu, doista protječe u pravilu nespektakularno, iako se i ovdje obrću velike novčane svote.
Lempertz und van Ham u Kölnu, Nagel u Stuttgartu, Villa Grisebach u Berlinu, Ketterer u Münchenu, pripadaju redu najvećih i najpopularnijih aukcijskih kuća u Njemačkoj. Sama prodaja odvija se sezonski; u proljeće i jesen događaju se aukcije, dok su ljetni i zimski mjeseci više razdoblja priprema i mirovanja. „Riječ je o rutini, o ciklusima kada imamo više posla i više stresa. U mjesecima prije aukcija, nabavljamo djela, prvenstveno od privatnih sakupljača, od nasljednika, rijetko kada od muzeja. Oni nam donose svoje radove, mi ih savjetujemo i dogovaramo cijene. Na koncu, dogovorimo iznose u nekom određenom rasponu. Nekoliko dana prije aukcije, izlažemo određeni rad kako bi kupci mogli vidjeti o kakvom je radu i kvaliteti riječ. Vidjeti neko platno uživo je ipak drugačije nego u nekom katalogu ili preko interneta“, objašnjava Kar-Sax Feddersen iz aukcijske kuće Lempertz und van Ham. Ukoliko se neki rad uspije prodati, aukcijska kuća ubire proviziju. Ukoliko nitko ne pokaže interes, rad u pravilu ostaje još godinu dana u aukcijskoj kući i ponovno se za nižu cijenu na dražbi nudi slijedeće sezone.
2.722.000 eura za Karla Schmidta-Rottluffsa
Što se tiče ponude, ona je u njemačkim aukcijskim kućama vrlo bogata i šarolika iako su radovi iz određenih razdoblja međuvremenu postali prava rijetkost - primjerice, impresionisti. Najpoznatiji radovi se nalaze u muzejima ili u vlasništvu privatnih sakupljača umjetnosti pa niti ne pronađu svoj put do aukcija. No, ukoliko se slučajno pojavi neki Monet ili van Gogh, navala je velika a cijena koja se postigne na aukciji je u pravilu više nego spektakularna. Jednako tako su u Njemačkoj vrlo traženi i radovi umjetnika iz grupa „Plavi jahač“ i „Most“ kao i klasična moderna i njemački ekspresionisti.
Aukcijska kuća Lampertz und van Ham je primjerice uspjela prodati platno „Mrtva priroda“ Lyonela Feiningersa iz 1912. godine za, njemačko tržište nevjerojatnih, milijun eura. No, traženi su i suvremeni umjetnici. Aukcijska kuća Villa Grisebach u Berlinu trenutno je primjerice jako zadovoljna prodajom upravo ovih umjetnika. „Postigli smo svjetske rekorde s prodajom radova Ise Genzken, Gerharda Marcksa, Paule Modersohn- Becker i Ossipa Zadkine. 2.722.000 eura za rad „Oseka“ Karla Schmidta-Rottluffsa je svakako cijena kakvu ne bi uspjele postići niti anglosaksonske galerije i aukcijske kuće“, kaže ponosno voditelj Ville Grisenbach, Bernd Schultz.
„U usporedbi s međunarodnim kućama zapravo stojimo jako dobro i jednako smo jaki. Da se kod nas ne postižu tako vrtoglave cijene kao u Londonu ili New Yorku leži u tome da mi i nemamo radove za koje bismo mogli tražiti takve visoke iznose. Osobe koje prodaju takve radove, odlaze prije u London ili Hongkong…“, kaže Irene Ketterer iz istoimene aukcijske kuće u Münchenu.
No, ne prodaje se sve jednako dobro
Međutim, ono što vrijedi za impresioniste i ekspresioniste, ne vrijedi za radove klasične moderne, pojedine suvremene umjetnike..“Zapravo se može reći da su radovi iz svih ostalih područja su vrlo slabo traženi. Posebno je nazadovalo tržište slikarstva 19. stoljeća kao i ono tzv. starih majstora, znači, razdoblje između 16-tog i 18-tog stoljeća“, objašnjava Markus Eisenbeins. No, usprkos tome, kako navodi njegov kolega Feddersen, trenutno se u Njemačkoj prodaje i kupuje na tržištu umjetnina kao rijetko kada do sada. „Razlog tome leži jednostavno u činjenici da se na tržištu kao takvom nalazi mnogo novca. Prvenstveno u Kini, ili zemljama Arapskog zaljeva. Mnogo kupuju i američki i britanski menadžeri kao i ruski oligarsi. Kupci koji odavde dolaze kupuju zapravo statusne simbole a ne zato što se žele profilirati kao sakupljači umjetnosti. Oni su jednostavno u mogućnosti svoje bogatstvo izraziti kupnjom nekog skupog rada i tu priliku koriste“, završava Feddersen.