Ženski aktovi - omiljeni plijen

Kada su kustosi muzeja nakon završetka Drugog svjetskog rata sastavljali listu nestalih djela, primjetili su da im nedostaje najviše ženskih aktova. Recimo, Rembrandtova "Bathseba" koju je jedan nepoznati ratni veteran otuđio iz Potsdama i kasnije prodao jednoj kolekcionarki u Rusiji. Ta neznanka ju je potom poklonila muzeju u Tuli, gradiću 200 kilometara udaljenom od Moskve, gdje i danas visi. Za ljude čija je nacionalna umjetnost puna strogih, gotovo apstraktnih ženskih slika i ne poznaje puno prikaza žena u erotskim pozama. Te slike su, kaže novinarka "Frankfurter Allgemeine Zeitunga" Kerstin Holm, i danas provokacija kao i onda kada su nastale. "U vojsci su ženski aktovi bili postali neslužbeni talisman, jer je bila riječ o muškom društvu koje je prošlo kroz strahote i koji takva djela ne postaju iz vlastite umjetnosti", objašnjava ona.

"Zalutali" u provinciju

Kerstin Holm zna o čemu priča. Već 17 godina je u Rusiji i puno je putovala po ruskoj provinciji. U svojoj knjizi "Rubens u Sibiru" opisuje brojne slučajeve ukradenih umjetnina. Neki su poznati kao priča o svađi oko Rubensovog djela "Tarquinius i Lucrezia" iz Potsdama, tj. vlasništva nad njime. Na njega se odnosi i naslov knjige. Veliki dio ukradenih umjetnina danas se nalazi u državnim muzejima u Moskvi ili Peterburgu. No, njemačka novinarka je neke od njih otkrila i u dubokoj provinciji, u Tuli, Nižnjem Novgorodu ili Irkutsku u Sibiru.

Orhideje među maslačcima

Kerstin Holm u svojoj knjizi opisuje posebnu auru koju ta djela dobijaju u potpuno drukčijem okruženju: "Ti muzejski eksponati postaju proizvodi bogate, strane i egzotične kulture koji se ističu poput orhideje na livadi maslačaka." Nije stoga ni čudo da ih kustosi muzeja u kojima se nalaze obožavaju. Holm u svojoj knjizi traži više razumjevanja za to obožavanje i za činjenicu da kustosi te svoje eksponate čuvaju kao suho zlato. Ona smatra da se vječni problem umjetnina koje je ruska vojska otuđila za vrijeme rata u Njemačkoj i odnijela u svoju domovinu ne može rješavati paušalno na političkoj razini. Zato predlaže taktiku koju Englezi zovu: "to agree to disagree". "To znači jasno dati do znanja da se ne slažemo s trenutnom pravnom situacijom, ali da paralelno kontaktiramo s muzejima i surađujemo na izložbama", objašnjava njemačka novinarka.

Po uzoru na arheologe?

Kao dobar primjer mogli bi poslužiti arheolozi koji imaju puno iskustvo s takvim prijeporima. "Arheolozi su bili u prednosti jer su oni od početka prvo postavljali pitanja, a nisu polazili od nekih lista fundusa ukradenih umjetnina. Oni su prvo surađivali na brojnim područjima, a onda su kasnije došli do te teme", kaže predsjednik Zaklade Pruska kulturna baština Hermann Parzinger. To, naravno, još uvijek ne znači da će ukradena djela nekada doista biti vraćena svom "domu", ali otvara perspektive stručnim dijalozima i moglo bi rezultirati zakopavanjem ratnih sjekira na političkom planu.