Njemački snovi o ljetovanju u Hrvatskoj

„Juhuuuu!" napisao mi je moj prijatelj Michael u WhatsApp poruci koju mi je poslao okačivši na nju članak iz Spiegela u kojemu se navodi kako je Hrvatska odlučila bezuvjetno otvoriti svoje granice za turiste iz Njemačke. Michael  je, naime,  prije nekoliko dana rezervirao apartman za svoju četveročlanu obitelj sredinom srpnja u Jelsi na Hvaru. Nakon savjetovanja sa mnom je odlučio odustati od traženja avionskih linija i karata te se prema Hvaru zaputiti automobilom.

 Složio se sa mnom da je put dug, ali da mu takav način putovanja osigurava neovisnost o odlukama zrakoplovnih kompanija – a i mogućnost brzog i fleksibilnog reagiranja na razvoj situacije oko korone. Ja se, da vam pravo kažem, nisam bojala da bi se Michaelovi planovi, s obzirom na razvoj događaja oko korone i njome uvjetovanih restrikcija i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, mogli izjaloviti. Mene je njegova poruka razveselila prije svega radi jedne druge osobe koju Michael ne poznaje – a skoro ni ja.

Iz Brazila preko Njemačke u Hrvatsku

Ta druga osoba je – Annette. Ali da bih vam objasnila zašto mi je baš Annette pala na pamet, moram se vratiti nekoliko mjeseci unatrag, u vrijeme kada je korona bila na vidiku, ali samo kao neki tamni oblak na horizontu koji nam daje naslutiti neku daleku oluju koja nas – kako smo vjerovali – neće zakačiti.

Tamo negdje početkom veljače mi se Annette javila s objašnjenjem da je dobila moj kontakt od naše zajedničke prijateljice iz Bonna jer želi kupiti teren uz more „na nekom od južnodalmatinskih otoka" i jer u tu svrhu želi dva tjedna otputovati na Korčulu i Mljet. Bila bi mi, napisala je, zahvalna za svaki savjet i svaku preporuku. U tom trenutku sam još bila uvjerena da Annette unatoč njezinom njemačkom imenu i prezimenu  ima neku obiteljsku ili poslovnu vezu s Hrvatskom.

Bila sam u krivu. Njezina jedina veza s Hrvatskom su sjećanja na nekoliko ljetovanja na Hvaru i oko Krka tijekom kojih se njezina obitelj toliko zaljubila u hrvatsku obalu i sve na njoj da je odučila kupiti teren „na nekom od južnodalmatinskih otoka" i tamo izgraditi vikendicu za svoju obitelj. I kao svaki hrvatski gastarbajter - jednog dana, kada ode u mirovinu, možda tamo i živjeti.

Sama u izvidnicu

Nisam bila malo iznenađena tim planom, pogotovo kada sam u nizu razgovora koji su uslijedili saznala da Annette trenutno živi u Brazilu (!) gdje radi za njemačko veleposlanstvo. „Je li ti to meni kažeš da iz Brazila namjeravaš u ožujku, dakle, u predpredsezoni, potegnuti do Korčule i Mljeta?!" - pitala sam je u nevjerici. „Da", odgovorila mi je bez natruhe kolebanja, „Idem sama u izvidnicu, a onda ćemo u lipnju svi na ljetovanje u Dalmaciju."

Naravno da sam joj ja, kao deklarirana lokal patriotkinja, rekla da ja mislim kako je Korčula najljepši otok na svijetu i da nema boljeg načina za upoznati dušu otoka doli otići na njega u proljeće ili jesen, kada sve miriše i sve je onako kako stvarno jest. Prešutjela sam joj u tom prvom sondiranju njezinih želja da je graditi na otoku vrlo ambiciozan pothvat koji se, ako si „furešti" može vrlo lako pretvoriti u „mission impossible". Iskreno, mislila sam da će se s tim zaključkom vratiti i sama nakon svoje izvidnice.

U Hrvatsku unatoč koroni

Opet sam bila u krivu. Annette se vratila iz svoje izvidnice u ožujku koju je naprasno prekinula i skratila korona, odlučnija nego ikada da sa svojom obitelji kupi teren u nekoj od korčulanskih uvala. Oduševila ju je, kaže, ljepota otoka, ljudi, atmosfera, boje i mirisi u proljeće.

Najmanje što sam mogla učiniti je, mislila sam dirnuta ovom ljubavlju strankinje prema mom otoku, ponuditi joj, iako se još nikada u životu nismo vidjele, da u lipnju provede svoj obiteljski odmor u našoj kući na Korčuli. Ona je moj prijedlog – na neviđeno – s oduševljenjem prihvatila.

A onda je došla korona i sve planove poremetila. Spriječila mene da otputujem u proljeće na moj otok i, kako sam vjerovala, Annette da 12. lipnja otputuje u Hrvatsku. Prije 10-ak dana sam joj, više reda-radi, poslala poruku u kojoj sam napisala da pretpostavljam kako je, s obzirom na okolnosti, odustala od svog plana da u lipnju provede odmor u Hrvatskoj.

I opet sam, treći put, bila u krivu. Dobila sam promptni odgovor da su im letovi doduše otkazani, ali da oni ipak misle krenuti prema Hrvatskoj – autom.

Eto, zato sam se sjetila Annette kada sam vidjela poruku moga prijatelja Michaela. I nakon svega ovoga sam počela vjerovati da netko tko je toliko ustrajan u svom oduševljenju ljepotom Hrvatske i uporan u želji da u njoj uživa, možda doista uspije ostvariti i svoj san da to čini s vlastite terase. Iako se bojim da bi Annettin entuzijazam koji nije uspjela ubiti korona, ako doista nađe teren kakav želi i krene u sređivanje papira, mogla ubiti hrvatska birokracija.