Život s koronom u Njemačkoj – i novim režimom mjera

Kada u nedjelju 1. FC Köln bude ugostio Mainz 05, tribine će – kao i na ostalim stadionima širom Njemačke – biti prazne. Ali na stadion ne smije ni Hennes IX. Hennes je jarac (na naslovnoj fotografiji), deveti po redu svoje vrste, koji je negdje od 1950-ih godina maskota nogometnog kluba iz Kölna. Vjerojatno pogađate – Hennes ne smije na stadion zbog koronavirusa. Higijenski koncept za nastavak Bundeslige u doba korone to zabranjuje. Zašto, pobogu, jedan jarac ne smije na stadion kada on bez dvojbe predstavlja najmanji rizik za 300 ljudi koji će se motati na terenu i oko njega?!

To je pitanje koje je meni prvo palo na pamet kad sam pročitala ovu pomalo skurilnu vijest. Naravno da Hennes nije posebno važan za održavanje Bundeslige, da je on rubna pojava bez koje se stvarno može, ali ova priča mi se čini kao izvrstan (i vrlo živopisan) primjer za ono o čemu danas želim pisati: koliko su logične ili nelogične mjere za suzbijanje epidemije koje su trenutno na snazi?Ili bolje rečeno, koliko je logično da neke druge više nisu?

Popuštanje mjera - za neke prebrzo, za druge presporo

Vraćamo se u normalu. I to tempom koji je podijelio zemlju. Kada sam prije desetak dana, bio je to utorak (5.5.) imala uključenje u emisiju Newsroom zagrebačkog studija tv-postaje N1 govorila sam o mogućnosti da se nastavi prekinuto njemačko nogometno prvenstvo i o iznenađujućoj odluci savezne zemlje Mecklenburg-Vorpommern da otvori svoje hotelske i turističke objekte za goste iz cijele zemlje već krajem svibnja. Samo koji dan kasnije ta vijest koja je digla veliku prašinu u njemačkim medijima nije bila više nikakva vijest. Jer u galopu su je pregazile druge: o otvaranju kafića i restorana i u drugim saveznim zemljama, o dozvolama za ponovno održavanje treninga u raznim sportovima i ukidanju drugih raznoraznih restrikcija.

Da budem iskrena, do popuštanja i ukidanja mjera ograničenja je došlo tako brzo da ih ja nisam uspijevala sve ni „pohvatati“. Moj inbox se napunio obavijestima iz rukometnih, nogometnih, teniskih klubova u kojima članovi moje obitelji igraju. Na Facebooku sam vidjela post moje poznanice da nakon koronom izazvane pauze ponovno otvara vrata svog kafića u Bonnu, društvene mreže su preplavile fotografije čaša hladnog piva i prvih kava ispijenih u ponovno otvorenim kafićima.

Nekima su mjere koje je njemačka vlada donijela na početku korona-krize bile predrastične i prenagljene, nekima nedovoljno drastične. Isto tako je i danas, kada se one ukidaju: neki smatraju da se ukidaju prebrzo i boje se da će Njemačku tek sada zapljusnuti val zaraze koji je do sada, zapravo, izostao, drugi su nestrpljivi i htjeli bi još više sloboda. Štoviše, ovi potonji u popuštanju strogog režima vide potvrdu da on nije nikada bio niti potreban.

"Ako može ono, zašto ne može ovo?"

Njemačka je, čini mi se više nego ikada, podijeljena oko ove dvije filozofije. I na koju god se stranu okrenete, sretnete nekoga tko se pita: „Ako može ono, zašto ne može ovo?" „Ako se mogu djeca igrati na dječjim igralištima gdje nisu pod nadzorom kvalificiranog osoblja, zašto ne mogu ići u vrtiće gdje su pod nadzorom odgajateljica i odgajatelja?" „Ako se polaznici tečaja vožnje smiju u jednom automobilu voziti sa svojim instruktorima, zašto se članovi jedne teniske ekipe moraju svaki u svom automobilu voziti na momčadska natjecanja?" Svatko gleda svijet oko sebe iz svoje perspektive i ukazuje na mjesto koje njega žulja.

Moj suprug je, na primjer, jučer operirao koljeno. Potrgani meniskus. Nije se radilo o hitnoj operaciji pa je prvotni termin koji je bio zakazan za početak travnja zbog korone otkazan. Sada su se, u okviru popuštanja mjera, i bolnice vratile na „business as usual". Nema razloga, rečeno mu je, da se boji koronavirusa iako se radi o bolnici u kojoj se liječe i pacijenti s Covidom-19. Ali ja nisam smjela ni nosom proviriti u bolnicu kad sam ga dovela i odvezla iz nje – zbog koronavirusa.

Na našem obiteljskom kalendaru još stoji termin za prvi vikend u lipnju: rukometna ekipa mog 11-godišnjeg sina bi trebala igrati jedan turnir u rukometu na pijesku na sjeveru Njemačke. Turnir još nije otkazan. Na otvorenom je, kažu, na plaži i nema razloga da se ne održi. Ja se pitam kad to čujem – trebaju li nam uopće još neke restrikcije? Što je danas drukčije nego što je bilo prije mjesec dana? Još uvijek nemamo cjepivo niti lijek protiv koronavirusa.

S druge pak strane, razumijem upozorenja Angele Merkel koja ponavlja kako ne bismo smjeli ugroziti uspjeh dosadašnje borbe protiv zaraze. U Njemačkoj doista nismo vidjeli slike poput onih iz Italije. Zahvaljujući dosadašnjim mjerama smo usporili zarazu, dobili na vremenu, upoznali virus koji je blokirao svijet malo bolje.

Nastavak Bundeslige - pro i contra

Ja obično o svemu volim imati jasno mišljenje. I spremna sam srčano ga u dugim i žestokim diskusijama zastupati. Ali trenutno, bez obzira na pregršt informacija kojima raspolažem – ili upravo zbog toga – nemam jasno mišljenje ni o jednoj mjeri koja još postoji ili koja je ukinuta. I mislim da je to odraz stanja duha i raspoloženja velike „sredine društva" u Njemačkoj. Je li bolje da se nogometna Bundesliga prekine prijevremeno kao što se to učinilo s rukometnom? Jedni kažu: apsolutno! I argumentiraju: ovo je farsa! Nogomet bez publike nije nogomet, bez razloga se riskira zdravlje igrača i njihovog okruženja. Ako obole igrači, njihovi klubovi će morati u karantenu i nećemo imati fer natjecanje. Drugi na isto pitanje odgovaraju: nikako! Bolje išta nego ništa! Ne možemo na stadion, ali možemo barem gledati nogomet na televiziji. I druge branše se vraćaju u normalu, zašto ne bi sportaši, nogometaši?

Korona nas, ovo je još jedan dokaz, mijenja na sve moguće načine i stavlja na raznorazna iskušenja. Ja nisam sigurna je li dobra ideja da Bundesliga igra dalje, ali se, osobno, veselim povratku nogometa na tv-ekrane. I kad malo bolje promislim, o jednoj mjeri ipak imam jasno mišljenje: mislim da je potpuno besmisleno da Hennes, maskota 1. FC Kölna ne smije na stadion.