120 milijardi za njemačku infrastrukturu

Investicije su potrebne kako Njemačka ne bi izgubila korak u međunarodnoj tržišnoj utakmici. Dobra infrastruktura je preduvjet pozitivnog gospodarskog rasta. A upravo se njemački gospodarstvenici žale na loše stanje, to je potvrdila i jedna studija koju je objavio Institut njemačkog gospodarstva (IW) iz Kölna. Za mišljenje je IW upitao 2.800 njemačkih firmi.

Kao posebno zabrinjavajuće poduzetnici izdvajaju cestovnu infrastrukturu. Situacija je zapravo kritična, privrednici tvrde da zbog lošeg stanja u kojem su ceste trpi i njihovo poslovanje. 23% ispitanika je izjavilo kako smatra da su prometnice "znatna" otežavajuća okolnost u realizaciji poslova, a 41% ih smatra da se radi o "manjim" problemima.

Puno bolje nije ni u drugim infrastrukturnim područjima. Oko 54% ispitanika kritično se osvrnulo na stanje komunikacijskih mreža u zemlji i smatra da zbog toga bilježe slabije poslovne rezultate od (teoretski) mogućih. Čak 43% ispitanih "vapi" za sigurnom opskrbom električnom energijom po prihvatljivim cijenama. Sve navedene probleme, tvrdi se u studiji, može se riješiti pojačanim ulaganjima u infrastrukturu. Potrebno je čak oko 120 milijardi eura.

Gube korak s konkurencijom?

Direktor IW-a Michael Hüther početkom tjedna je u Berlinu izjavio kako je "dobra infrastruktura" njemačka prednost u tržišnoj utakmici s drugim nacionalnim ekonomijama. Potrebne su reforme, dodao je, a sve s ciljem "osiguravanja kvalitete". Nijemci ne žele izgubiti korak s konkurencijom, zato se već spominje 40 milijardi eura koje bi se u idućih desetak godina trebalo uložiti u održavanje brzih prometnica (npr. autocesta).

Otprilike istu se svotu želi investirati i u izgradnju mreže širokopojasnog interneta, odnosno mrežu za opskrbu električnom energijom. Te su investicije prijeko potrebne, Njemačka je 2011. godine pokrenula veliku energetsku reformu s ciljem smanjivanja ovisnosti o nuklearkama. Cilj je povećavanje stope udjela takozvanih obnovljivih izvora energije.

Novac za ulaganja u infrastrukturu, kako se čuje, ne bi trebao "poteći" samo iz državne blagajne. Očekuje se i aktivna uloga privatnih investitora. Hüther se založio za model po kojem bi projekt održavanja i izgradnje brzih prometnica bio "prebačen" eksternim firmama. Država se oko toga ne bi trebala brinuti, "tim modelom bi se proces planiranja investicija mogao izvući iz okova prava javnog proračuna", tvrdi Hüther.

"Za razliku od vlasti na saveznoj razini, privatna poduzeća mogu planirati budžete i realizaciju projekata na rok od nekoliko godina, zahvaljujući toj činjenici cijeli je proces brži i jeftiniji", dodao je.

Ta argumentacija samo slijedi filozofiju IW-a po kojoj država nije nužno ta koja se mora brinuti oko bolje, kvalitetnije infrastukture - već i poduzeća pa čak i privatna domaćinstva. Kao pozitivan primjer (i uzor) za realizaciju infrastrukturnih projekata IW spominje austrijski Asfinag, koji se brine oko tamošnjih autocesta.

U Austriji se država više brine oko brzih prometnica, a poboljšanje internetske infrastrukture morali bi osjetnije podržati privatni ulagači i na koncu konca mušterije, tvrdi Michael Hüther. Zadatak politike vidi u stvaranju dobrih preduvjeta (npr. poticaja) za ulaganja u infrastrukturu.

Isplativa ulaganja

Dugoročno se investicije u svakom slučaju isplate, izračunao je IW. "U slučaju da politika pametno uloži deset milijardi eura u ceste, mreže i slično, ta investicija otprilike povećava bruto domaći proizvod za oko 2,5 milijardi eura godišnje. Investicija se dakle isplati već za četiri godine", zaključio je Hüther.